Želim ti reći..

Htjela sam ti reći da te volim

da si moj čovjek, a ja tvoja žena

ali bol, bol u tim trenucima

biva jača od ljubavi, jača od nas...

 

Htjela sam ti reći da te želim

kao što dijete želi svoju igračku,

kao što ptica želi svoju slobodu

ali bol, bol u trenucima kada  me ostaviš

jača je od želje, jača od strasti...

 

Htjela sam ti reći da te trebam

kao što ribe trebaju vodu,

kao što zemlja treba kišu

ali bol, bol u trenucima kada me ne voliš

jača je od potrebe, jača od žudnje...

 

Htjela sam ti reći da umirem

kao što umire ova noć u kojoj patim,

kao što umire radost ubijena tugom

ali bol, bol u trenucima kada me zaboravljaš

jača je i od smrti

jača od mene same...

 

Htjela sam ti reći da te volim

kao što cvjeće voli rosu, oblaci nebo

anđeli raj,

ali bol, bol u trenucima kada ne postojim

jača je od ljubavi, jača od nas...

Kapni mi na rastvoreni dlan
na crtu što je crtom života zovu
takni me vrškom jezika i ispij me do kraja
a do mojih očiju doprijet će svjetlost.

Ne zaglušuj svoj krik
vrisni silinom divljeg jelena
zapjevat ću pjesmu što je uvijek pjevam
a nikad je ne ispjevah do kraja..

Pusti da ti govorim šutnjom svojom
jer ona nikad ne laže
pusti da te gledam
jer oči nikad ne mogu biti grube..

Ako ti ikad zaigra oko
i ako zatreba ti neko bit ću tu
čekat ću svoj red
jer još ti mnogo treba da bi dobio sebe..

Ja sam dijete zvijezda
stih iz neke stare ljubavne balade
i opet sebe preispitujem
koliko tebe u meni ima..

Sve sam svoje za tebe dala
Sve sam tvojim imenom ja zvala
A sve što sad imam
U riječ jednu stane
To ljudi zovu sjećanjem..

Nema te i nikad više..
Sati prolaze sve tiše
I pitam se, čija to ruka
Živote nam piše pa ih izbriše..

A čije grijehe srce plaća..
Kad Bog mi da pa uzima
I ne znam sad kad te nema
Za koga se budim i postojim ja..

Jedna svijeća u tami još gori
Da za tebe ljubav neka izmoli..
I pitam se, čija to ruka
Živote nam piše pa ih izbriše

Što je jutro kad' je bez nade..
Što je noć kad' tugu nudi
Jer nema te pjesme
I ni riječi te nema
Da tebe sad mi probudi..

07.10.2006..

Na današnji dan sam upoznala svoju najveću ljubav..
Da sam znala da će toliko boljeti kroz sve ove godine pobjegla bi glavom bez obzira..
Ali nisam znala i hvala bogu na tome jel nikad ne bih saznala šta je ljubav i šta znači voljeti nekog više nego sebe..
Prošli smo puno toga, razdvajali su nas kontinenti, milje kilometara a rastavila nas je jedna laž..
Posljednju večer kod tebe neću nikad zaboravit, toliko strasti, želje, tolike potrebe za tobom..
Upijala sam svaki tvoj pogled, dodir, riječ, dala sam ti se cijela..kao da sam znala da je posljednji put..
Htjela sam ti dokazati da je sve moguće kada se želi a ja sam tada jedino željela tebe..
Priznajem, pogriješila sam samo u jednom..što nisam prekinula sve onog trena kad shvatila sam da sam izgubila te..
Ali moja je ljubav bila toliko jaka, toliko velika, toliko snažna da sam mislila da ima nade, šanse..da se vratimo..da sve bude kao nekad kao prije..na žalost prevarila sam se..
Želim ti zahvaliti za sve one predivne trenutke koje sam provela s tobom, što si mi pokazao šta je ljubav i da ona stvarno postoji..bez tebe ju nikada ne bih upoznala..kao ni bol koju sad osjećam kada je svemu došao kraj..
Ovaj blog će ostati vječno da me podsjeća na našu ljubav, na ljubav mojega života..
Kada prođu godine i kad dođem na ove stranice i tada ću zaplakati, zaplakati zbog ljubavi koja se samo jednom doživi..
Ovaj blog će ostati kao podsjetnik na moju jednu, jedinu i nikad ne prežaljenu ljubav..ljubav koju sam osjećala prema tebi..