Ja možda plačem sad
ali ti ćeš plakati zadnji
kad budeš shvatio šta si imao
a izgubio..

Moja dusa umire svaki put kad shvatim da me sve manje voliš...
Ustvari nisam vise ni sigurna da li si me ikad i volio...
Možda su to bila pomiješana osjećanja koja su te dovodila do zaključka da me voliš...
Ali,ipak to nije ljubav,hmm ja to prije tebe priznajem ne znam zašto hrabrosti nemaš da učiniš sto sam...
Pokušavajući naći onaj tunel života gdje smo tek ja i ti počeli da bi možda onda shvatila gdje griješim,ali bezuspješni su moji pokušaji...
Ja znam nisam savršena,ali želim da me voliš onakvu kakva sam...
Ako to do sad uspio nisi,vjeruj mi nećeš nikada...

Koracima odlučujem kakvoj sudbini idem...

Ubrzano dišem,brze koracam tražeći tebe...

Tuneli su mračni,hladni i svaki korak napravljen je jedan vise nož u srcu mom...

Odupirem se tamnim mislima,tražim lijepe uspomene da me održe živom do kraja mog puta...

Jer nada postoji u meni da ćes me na drugoj strani čekati...

Da ćes me zagrliti i vječno tako ostati,bez ijedne rijeci sve ćemo znati i samo ćemo se voljeti...

Sunca vise nema,mjesec je moja pratilja idem dok vlažan trag ostavljam iza sebe...

Kap po kap,ostaju moje stare nade i prošlost iza mene...

Sa suzama sve to ispraćam,ne zato sto mi je zao nego zato sto znam koliko sam patila...

Koliko sam iz svega tog naučila,i koliko sam postala drugačija...

Idem...Koracam...Trcim...Zelim doći sto prije u zagrljaj tebi...

Svijetlost postaje sve jaca,a srce ubrzano kuca nada se iz pepela diže i osjećam blagi osmjeh koji oblikuje moje lice...

Ne tražim čudo,nego samo tebe...

Budi na kraju mog mračnog puta...

Samo te to molim...

Budi tu čekaj me,s osmjehom i puno ljubavi...

Budi tu obnovi mi nade i ljubav,

budi tu voli me kao nitko do sad...

Hoćeš li?!!