kako sam samo slijepa,sve mi je bilo pred očima,

sve sam ignorirala,za svaki postupak rješenje iskapala…

riječi tvoje urezale su se,zar smatraš da ne zaslužuješ više,

i sada nakon svega pitam se,što to u tvojim mislima značilo je…

s osmjehom sam se budila,a sada sa gorkom suzom u očima,

zar je to što sam zaslužila,zar te nimalo moja suza u srce ne dira…

želiš me bliže, a bježiš od mene,možda sam sve krivo shvatila,

ali tvojim postupcima,drugačije osjetit nisam mogla…

sve sam bila što si želio,sve sam radila što si htio,

ne znam što očekuješ od mene,trudeći umorila sam se…

koji god korak napravila,još je jedan krivi korak prema tebi,

i sada kad u zrcalo pogledam se,gledam u osobu koju ne prepoznajem…

razočarana i povrijeđena,postupcima koje objasniti ne mogu,

i svakakve riječi sada mogu prozborit,

ali volim te ne mogu prestat govorit…

..i opet voljela je,

a voljena bila nije,

sve od sebe dala,

a samo slane suze u očima dobila...

i opet voljela je,

ali to mu ništa nije značilo,hladno okrenuo se,

drugoj na ruku prsten stavio...

i opet voljela je,

bila je spremna na sve,

ali jedna rečenica sve to ubila je,

zbog jedne riječi ostavio ju je...

i opet voljela je,

bacila ponos i javila se,

odgovor nije dobila,

u neznanju ostala...

i opet voljela je,

i voljet će dok god zrak udiše,

jer to je jedini smisao,

života kojeg poznaje...

i opet voljela je...

da li postoji srodna duša,duša koja te u potpunosti razumije,

koja te upotpunjava,čini te osobom kakvom si stvorena,

koja te cijeni i poštuje...da li postoji ta osoba,

koja te osmjehom u nebesa diže,

koja te riječima utješit može,dodirom u smiraj odvesti,

a u isto vrijeme u tijelu nemir proizvest...

da li postoji to biće,koje kad u oči pogledaš,

sebe u njima vidiš,da kad vam se usne spoje,

shvatite da jedno za drugo stvoreni ste...

da li postoji ta druga polovica,koju cijeli život tražiš,

kao izgubljena duša,pored koje se osjećaš stvarnim,

koja te istinski poznaje...da li postoji srodna duša,

zbog koje cijeli tvoj život smisla ima,ili je to samo iluzija,

priča iz davnina,ili je to druga polovica nas samih,

u našim snovima gdje nema ni vremena ni prostora...

..izderana poput starog papira,

ispijena do dna, do zadnje kapi,

poput krpelja, odstranjena, uništena...

sve sam dala, cijelu dušu, um i tijelo,

ali nikad nije dovoljno,

nikad i da li će ikad biti,

da li će shvatiti,

koji oslonac je zaobišao,

zagrljaj odbio...

Naša ljubav je vječna..

ma što ljubav uistinu je,

nesebično davanje i opraštanje,

koliko puta oprostila sam,

koliko puta za istinu iznova molila,

a što sam na dlanu dobila…

koliko još snage u meni ima,

da li si vrijedan moje nježnosti,

da li se uopće isplati vagu tražiti,

jer srce želi opraštati,

a razum se tome protivi…

previše minusa skupilo se,

još koja rečenica,

i na papiru više mjesta biti neće,

za još jedan plus Boga preklinjem,

da pokaže mi vagu što ne nadzire se…

zar ljubav na matematiku spala je,

da zbrajam sve pogreške,

sve trenutke oproštaja vrijedne,

da molim Boga da mi ukaže,

na iskrene riječi i poljupce tvoje…

Sinoć je bilo divno….nekako čarobno….obožavam ona naša šaputanja….obožavam slušati tvoje riječi….volim kad mi kažeš da me voliš i da sam samo tvoja i da me ne daš nikome…..Volim tu tvoju crtu romantike koju imaš u sebi i što ju se ne bojiš pokazati….Jer, to si ti….jedna mala slatka nježna duša a istovremeno takva frajerčina…..Ne mogu vjerovati da sam dobila čovjeka iz svojih snova….Znaš ono, princ na bijelom konju….Baš si ono što sam tražila….tvoja psiha, razmišljanja, tvoja nježnost,tvoja čvrstina, tvoja volja za životom me naprosto fascinira….Tvoj izgled….mmmm…Gdje bih stala kad bih nastavila te opisivati?!....Divno si biće i zato te tako puno volim….Ne mogu vjerovati da nakon toliko vremena ova ljubav ne prestaje, ne gasi se nego naprosto ona još VIŠE raste i razvija se..