Jesen polako dolazi, čuješ korake, i ruže su uvele odavno, u sumrak i sunce crveno oboji nebo u mirise svježih narandzi, jedino moj svijet bez tebe jos uvijek počiva u mraku..
Zaklanjam rukom lice, svjetlost sto ga pokusava dotaći previše boli, spustam roletne i palim svijeće, otkrivam tijelo stidljivo dok misli pucketaju u zraku, kiša na oknu prozora ispisuje tvoje ime...znam doći ćes, jos jednom po zrno slasti koje ti nudim uvijek kada neka druga iza sebe ostavi gorak trag na ivici tvoga zadovoljstva...

Gotovo neprimjetni koraci tvojih vlaznih stopala prosuli se po parketu i u mraku se nazire osmjeh dok mi na usnama vrelim ostavljaš tragove svog vrelog daha..
Zagrli me dok ti se predajem, uzmi me u narucje čvrsto kao dijete, želim taj trenutak utisnuti u svaku poru tvoga tijela, želim da i ti osjetiš isto, zelim izvuci iz tebe ranjive osjećaje i probuditi usnule otkucaje srca...mozda i uspiješ, mozda i uspijem..nekad...ko zna..

Polazeš dlanove na moje grudi, poznajem svaki tvoj pokret u meni onoliko koliko ti poznaješ svaki moj uzdah za tvojim tijelom i šapat na uhu kad te rukom stegnem i necujno zamolim za još...