..

Spustila se noć,prelijepa okićena zvijezdama,

Dok srebrene niti bljeskaju u jezeru što ih uzrokuje mjesečina,

Laganim tihim korakom koračam do tvojih vrata,

Dok otkucava i ponoć sa zvonikovog sata…

Došla sam ti reći da se više vidjeti nećemo,

Jer došao je trenutak kad neke stvari promijeniti moramo,

Ponekad nas život tjera na odluke koje izbjeći ne možemo,

Ma koliko voljeli nekoga,ponekad je to neizbježivo.

I dok mi sa tugom drhti glas,

U dubini duše molim se da ćeš reći da se ne odričeš nas,

Dok strepnja dušu mi razlama,

Tako bih željela da osjetim toplinu tvojih usana….

Da umjesto teških riječi ti poljubiš me,

Baš kao do jučer onako nježno zagrliš me,

Da se zbog ovog posjeta ne pokajem,

I da ti priznam da volim te….

Pitam se da li Bog ima razlog zašto razdvaja one koje se vole,

I  da li se upita ponekad da li je pogriješio u odluci kad im se već srca slome,

Da li je tako naša ljubav zapisana u zvijezdama,

Da jednostavno nije suđena da bi živjela?

Plaćao li svoje grijehe tako što nas život razdvaja,

Ili je to Božji plan da učimo iz svojih grešaka,

Da li je to samo kušnja privremena,

Jer ako nije ja ne znam kako ću dalje živjeti znajući da nisam za tebe rođena …

Ma zašto moramo proživljivati to,

Tako bolno i teško…tako nepošteno,

Zašto jednostavno sreća ne može biti svačija,

A ljubav nepobjediva?

…Kakvo će moje jutro svanuti sutra,

Znajući da sam ono najljepše izgubila,

Kako će moje srce preživjeti brodolom,na ocean ovom dnu,

I biti bez tebe ostatak života u njemu?

…Molim te zaustavi ovaj trenutak i reci da još puno toga ispred nas,

Da naš san ove noći ne završava,

Da me voliš i da nećeš dozvoliti da nas pobjedi i slomi ova bol,

Koju donosi ova kušnja....ova noć…