Jednom su mi rekli da čovjek može promijeniti svijet....

da suzom može razbiti kamen i osmjehom topiti led...

Jednom su mi rekli i ja sam vjerovala...

Skupila sam hrabrost i kročila u svijet....da suzom razbijem kamen...da osmjehom otopim led......

Krenula sam koracima lakim poput daha a opet teškim poput stijene.....

Krenula sam....Tada u svojoj samoći ja shvatih da možda i nisam toliko jaka.....

Jer nemam ja suza vise da razbijam kamenje....

Osmjeh mi davno izblijedio je kroz buru života....

Jer vjetar lomio mi krila anđela....oluja odnesla mi snove.......

Sad tako prazna i sama mogu li biti hrabra....

Kako da stvorim tu malenu suzu....kako da osmjeh vratim....

Pružim ruku da dotaknem sunce pa odustanem...bojim se...
Pogledam u nebo kao da nebo daje snagu.....ali samo oblaci tamo....

I tako spustim glavu.....okrenem se polako....

Korakom teškim u stvarnost.....moju stvarnost......