Nebo je počelo poprimati boju njegovih očiju, i svuda oko mene njegov lik pronalazim u drugim licima. Onim blagim pogledom me miluje, osjetim ga naprosto tu, na svojoj koži. Gubim se. Nestajem. Stapa se sa prelijepim danom... Njegov glas se gubi u šumu lišća dok hodamo zagrljeni. Više nije ni bitno šta govori, bitno je da je tu. Da sunce miluje moje lice, da su njegove ruke oko mog struka, da osjetim njegov dah na vratu... Bitno je kako nam se prsti ponekad isprepliću, kako miluje moju kosu, kako mi ljubi vrat. Bitan je onaj način na koji me gleda i smiješi se."Pričao sam joj svašta pokušavajući da je ne poljubim. A ona je sjedila i slušala kako joj pričam svašta znajući da pokušavam da je ne poljubim..." Gubim se. U njegovim plavim očima, gubim se.. Pokušavam pronaći prave rijeci dok idem prema njemu, pokušavam opisati sve ovo, ali sve sto mogu je zagrliti ga samo jace i slušati otkucaje njegovog srca kako prekidaju tišinu među nama. Ali kakva bi privilegija bila pretvoriti tvoje poljupce u naviku i svako veće se opijati tvojim pogledima. Treba mi stalno. Treba mi da je tu. Da ga gledam, da ga ljubim, da ga grlim. Treba mi da ne ide. Da idemo zajedno. Da gazimo otpalo lišće, okupani suncem, smijemo se i govorimo jedno drugom ljubavne riječi na stranim jezicima. Treba mi da udišem njegov miris, da dođem kući i mirisem na njega.. Da pjevušim zaljubljene pjesme u bunilu, u sreći, u ljubavi... Bas ovako mi treba. "Osjetim ponekad, tako niotkud, njegov miris i poželim da je tu…" Ovako, najljepše, u najljepšem gradu, sa njim. Sa najljepšim očima, sa rukom u ruci, sa ubrzanim otkucajima..

Tu sam da voliš me, kad nemaš koga..

Da me psuješ, mrziš i obožavaš..

Onda kad si sam..

Bez igdje ikoga..

Kad osjećaje ispustiš negdje pokraj puta..

Pokupiti ću ih ja..

Donijeti ih na tvoj prag ..

I osjećati s tobom iznova..

Da plačeš, kad nemaš s kim..

Tu sam i da nju zaboraviš..

SNOVI..

Sinoć....poslije dugo, dugo vremena. Sinoć kad ponoć ona me podsjeti na stara vremena. Bila je ista, moja soba obasjana istim sjajem mjeseca, a miris tek upaljene svijeće brzo se širio u maloj sobi... Sinoć... kao nekada davno, poželim ono u čemu sam najbolja. Prizvah sjećanja i prepustih se tim čudima koje uvijek iznova izvlačim iz srca. Odakle sada to sve, odakle takva noć, odakle sad opet taj mjesec koji me podsjećao na nekoga, kao prije...na nekoga, kome ime ne spominjem...jer, znam da bolje je tako. Sjela sam u vlak  sjećanja i od stanice do stanice moje prošlosti počeh putovati....Bila je to duga noć, prepuna svačega... Ljudi razni prođose pored mene, poznata lica ali duše njihove nikada ne stigoh upoznati. Kako je sve to čudno...Toliko vremena, toliko ljudi, a tako malo od svega ostade...Pa čak pomisliš da je to izgubljeno vrijeme pa požališ sto si ga potrošio na bezvrijedne...A dalje se samo od sebe nadoveže pitanje da li je to stvarno bez vrijedno, jer kad pogledaš naučio si nešto... Nakon svega da sam postala bolja kao čovjek, nisam....Kako kažu 'Dobar čovjek je uvijek bio naivan' , a ja poslije svega vise naivna nisam... I tako putujem od jednog perona do drugog, srećem svoje snove koje sam usput ispuštala...Bili su lijepi. Bilo mi ih zao pa usput i pokupih par njih, da ih nastavim sanjati... Sretoh mnoge ljude koje sam voljela, njih se nisam usudila ni pogledati...Bojah se da, ako ih pogledam, moj obraz e biti prljav kao i njihov, a ne dam se... I zaljubljena sam bila....U mnoge lazi, svjesno vjerovala (ili sam željela da vjerujem...), kad vidim tamo u daljini, nestala je i ljubav, kiša laži je padala....pa se i ljubav poslije dugo vremena isprala...a nije trebala, lijepa je bila....Prva,prava i iskrena ... Razgledam i upijam svaki trun prošlosti moje, ali spustim glavu na svakoj stvari koja u meni budi bol... Ne želim, i ne mogu ponovo osjećati isto...Voljeti, plakati i opet patiti...Ne mogu, i ne želim... A sada da ne griješim dušu, bilo je tu i najiskrenijih osmijeha...Pamtim sjaj mojih očiju, ali žalosno je to sto pamtim samo sjaj u MOJIM očima, teško je kad postaneš svjestan da nitko vise osim tebe nije ni osjetio tu ljubav, takvu ljubav za koju živiš i umireš... Bilo je ljudi kojima se zahvaljujem na mnogim suzama, ali i na osmijesima... ... ... ... Prošla je duga, najduža noć u mome životu...Završilo se moje putovanje....Izađoh na stanici stvarnosti...Okrenuh se i gledam sjedišta vlaka, na svakome sam ostavila po jedno sjećanje...Na početku sam ostavila loša sjećanja a na kraju lijepa..Čisto iz razloga sto sam svjesna da će se takva putovanja još koji put ponoviti i da, kada završim put..na kraju sve to zalijem jednim osmijehom, jer ipak, najljepše mi je, uvijek osmijeh pristajao..

NITKO NE POZNAJE ČOVJEKA..

BOLJE NEGO ŽENA

KOJA JE PRESTALA DA GA VOLI..

Javila bih ti se ja, ovako, ponekad, samo da se uvjerimo kako smo oboje dobro..

 Ali ne smijem... Više bih nam bola nanijela nego što bih nas umirila.

 Ovako šutimo oboje i nadamo se da je ono drugo dobro.

 Tamo negdje, Daleko..