Nebo je počelo poprimati boju njegovih očiju, i svuda oko mene njegov lik pronalazim u drugim licima. Onim blagim pogledom me miluje, osjetim ga naprosto tu, na svojoj koži. Gubim se. Nestajem. Stapa se sa prelijepim danom... Njegov glas se gubi u šumu lišća dok hodamo zagrljeni. Više nije ni bitno šta govori, bitno je da je tu. Da sunce miluje moje lice, da su njegove ruke oko mog struka, da osjetim njegov dah na vratu... Bitno je kako nam se prsti ponekad isprepliću, kako miluje moju kosu, kako mi ljubi vrat. Bitan je onaj način na koji me gleda i smiješi se."Pričao sam joj svašta pokušavajući da je ne poljubim. A ona je sjedila i slušala kako joj pričam svašta znajući da pokušavam da je ne poljubim..." Gubim se. U njegovim plavim očima, gubim se.. Pokušavam pronaći prave rijeci dok idem prema njemu, pokušavam opisati sve ovo, ali sve sto mogu je zagrliti ga samo jace i slušati otkucaje njegovog srca kako prekidaju tišinu među nama. Ali kakva bi privilegija bila pretvoriti tvoje poljupce u naviku i svako veće se opijati tvojim pogledima. Treba mi stalno. Treba mi da je tu. Da ga gledam, da ga ljubim, da ga grlim. Treba mi da ne ide. Da idemo zajedno. Da gazimo otpalo lišće, okupani suncem, smijemo se i govorimo jedno drugom ljubavne riječi na stranim jezicima. Treba mi da udišem njegov miris, da dođem kući i mirisem na njega.. Da pjevušim zaljubljene pjesme u bunilu, u sreći, u ljubavi... Bas ovako mi treba. "Osjetim ponekad, tako niotkud, njegov miris i poželim da je tu…" Ovako, najljepše, u najljepšem gradu, sa njim. Sa najljepšim očima, sa rukom u ruci, sa ubrzanim otkucajima..