RITTA..

utorak, 25. lipnja 2013.

Zalutala sam u šumu tvog života i nikada nisam nasla put da odem iz nje....Uživam u beskrajnom zelenilu i lutam godinama njenim puteljcima i samo volim to lutanje,...volim a nemam....Zalutala sam u tvoje srce i nikada ga nisam napustila,mada me život odvukao svojim rukama...ja još kucam u njemu...ali samo kucam ne živim i ne ljubim....Zalutala sam u daljinu i nikada se nisam vratila da bi ti bila blizu...ali uvijek sam uz tebe ...uvijek sam s tobom iako ne tvoja....Zalutala sam u samoću i još sam tu...dođi i odvedi me u šumu...pusti me iz srca...polomi daljinu... i samo me još jednom pogledaj u lutanju moga života..

AKO..

Ako u noćima bez sna prošetam tvojim mislima,samo zatvori oči da me ne otkriju u njima...znaš da sam tvoja tajna koja se sluti...ako osjetiš da samoća želi da te sebično u svoj zagrljaj prisvoji... i poželiš da odeš daleko na kraj svijeta,da pobjegneš od svih...molim te ostani ....i sjeti se, da negdje postoji ona koja je zbog tebe činila ludosti...ona, koju je tvoje prisustvo i kad je tužna, uspijevalo da nasmije.... ona koja te je razumjela čak i kad si govorio tišinom...ako ponekad poželiš da se o

pogledaš u nečijim očima, sjeti se jednog pogleda koji te i dalje traži i doziva kroz sjećanja...ako prestaneš da vjeruješ u snove....sjeti se da si ti nečiji ne dosanjan san,san koji se svake noći željno isčekuješ..

Stigla sam na raskriže... i gdje god pomislim da krenem svaki put vodi ka Tebi... i ne mogu nazad... ne umijem nazad...
Krenula sam Tebi... i molim se da me čekaš na kraju puta... čuješ li me???...Ako te ne bude tamo... zalutati ću... pasti ću ... neću znati kako dalje...nestati ću... jer strah me je da me nećeš prepoznati kada se sretnemo....Da će ruka pružena tebi ostati da lebdi u zraku.. samo prazninom okružena.... Da će se moj osmijeh odbiti od tebe kao eho od kamena.... Da ću uzalud govoriti... jer ti me nećeš čuti.....
To je ono što me najviše boli... kao i strah od prolaznosti...

Doktorat..

Nemam niti vremena a ni zelje da mrzim one koji me mrze...
Ne raspravljam se i ne svađam sa onima koji me ne razumiju..
Pojedinim ljudima ja uzalud pričati..Crtati i bojiti..Očigledno...
Ne razmišljam,ne tugujem za onim kojima sam nebitna...Onim koji me ne poštuju davno sam pokazala vrata...
Pazim i mislim samo na one koji su dokazali da me iskreno vole...
... Razgovaram samo sa onima kojima sam bitna..Onim koji me razumiju..Iako se ponekada ne slažu sa mojim mišljenjem...Njihov savjet saslušam i često primjenim...
Na greškama se najbolje ući....Evo ja sam spremila doktorat...
Preostali dio života mudro ću iskoristiti...
Potrošiću ga sa onim koji vrijede..
Njima....Znaju oni zašto :)))

Pjesme bude emocije, one skrivene, od radoznalih očiju..

Ono, čega sam sada svjesna je da svako od nas ima nekoga koga nema..

Prvi put priznajem samoj sebi da imam nekoga koga nemam, da imam tebe koga nikada neću dotaći, u oči pogledati, na svom vratu dah tvoj osjetiti..

Da te imam, a da te zapravo nikada neću imati..

jer zauvijek ćeš biti i ostati tu gdje jesi,

u najskrovitijem dijelu moga srca,

u čitavoj mojoj Duši, u skoro svakoj mojoj misli,

u mnogim željama, mnogim htjenjima i

u vječnim snovima, ali nikada, nikada u stvarnosti...

ponedjeljak, 24. lipnja 2013.

JOS SAMO JEDNOM..DODJI.....
DA ZABORAVI SRCE NA BOL....

..

VOLIM TE..

..

Ja bi opet sa tobom..
Sa tobom mi je najbolje..

..

Trebas mi..

..

Boli..

nedjelja, 5. svibnja 2013.

Nebo je počelo poprimati boju njegovih očiju, i svuda oko mene njegov lik pronalazim u drugim licima. Onim blagim pogledom me miluje, osjetim ga naprosto tu, na svojoj koži. Gubim se. Nestajem. Stapa se sa prelijepim danom... Njegov glas se gubi u šumu lišća dok hodamo zagrljeni. Više nije ni bitno šta govori, bitno je da je tu. Da sunce miluje moje lice, da su njegove ruke oko mog struka, da osjetim njegov dah na vratu... Bitno je kako nam se prsti ponekad isprepliću, kako miluje moju kosu, kako mi ljubi vrat. Bitan je onaj način na koji me gleda i smiješi se."Pričao sam joj svašta pokušavajući da je ne poljubim. A ona je sjedila i slušala kako joj pričam svašta znajući da pokušavam da je ne poljubim..." Gubim se. U njegovim plavim očima, gubim se.. Pokušavam pronaći prave rijeci dok idem prema njemu, pokušavam opisati sve ovo, ali sve sto mogu je zagrliti ga samo jace i slušati otkucaje njegovog srca kako prekidaju tišinu među nama. Ali kakva bi privilegija bila pretvoriti tvoje poljupce u naviku i svako veće se opijati tvojim pogledima. Treba mi stalno. Treba mi da je tu. Da ga gledam, da ga ljubim, da ga grlim. Treba mi da ne ide. Da idemo zajedno. Da gazimo otpalo lišće, okupani suncem, smijemo se i govorimo jedno drugom ljubavne riječi na stranim jezicima. Treba mi da udišem njegov miris, da dođem kući i mirisem na njega.. Da pjevušim zaljubljene pjesme u bunilu, u sreći, u ljubavi... Bas ovako mi treba. "Osjetim ponekad, tako niotkud, njegov miris i poželim da je tu…" Ovako, najljepše, u najljepšem gradu, sa njim. Sa najljepšim očima, sa rukom u ruci, sa ubrzanim otkucajima..

Tu sam da voliš me, kad nemaš koga..

Da me psuješ, mrziš i obožavaš..

Onda kad si sam..

Bez igdje ikoga..

Kad osjećaje ispustiš negdje pokraj puta..

Pokupiti ću ih ja..

Donijeti ih na tvoj prag ..

I osjećati s tobom iznova..

Da plačeš, kad nemaš s kim..

Tu sam i da nju zaboraviš..

SNOVI..

Sinoć....poslije dugo, dugo vremena. Sinoć kad ponoć ona me podsjeti na stara vremena. Bila je ista, moja soba obasjana istim sjajem mjeseca, a miris tek upaljene svijeće brzo se širio u maloj sobi... Sinoć... kao nekada davno, poželim ono u čemu sam najbolja. Prizvah sjećanja i prepustih se tim čudima koje uvijek iznova izvlačim iz srca. Odakle sada to sve, odakle takva noć, odakle sad opet taj mjesec koji me podsjećao na nekoga, kao prije...na nekoga, kome ime ne spominjem...jer, znam da bolje je tako. Sjela sam u vlak sjećanja i od stanice do stanice moje prošlosti počeh putovati....Bila je to duga noć, prepuna svačega... Ljudi razni prođose pored mene, poznata lica ali duše njihove nikada ne stigoh upoznati. Kako je sve to čudno...Toliko vremena, toliko ljudi, a tako malo od svega ostade...Pa čak pomisliš da je to izgubljeno vrijeme pa požališ sto si ga potrošio na bezvrijedne...A dalje se samo od sebe nadoveže pitanje da li je to stvarno bez vrijedno, jer kad pogledaš naučio si nešto... Nakon svega da sam postala bolja kao čovjek, nisam....Kako kažu 'Dobar čovjek je uvijek bio naivan' , a ja poslije svega vise naivna nisam... I tako putujem od jednog perona do drugog, srećem svoje snove koje sam usput ispuštala...Bili su lijepi. Bilo mi ih zao pa usput i pokupih par njih, da ih nastavim sanjati... Sretoh mnoge ljude koje sam voljela, njih se nisam usudila ni pogledati...Bojah se da, ako ih pogledam, moj obraz e biti prljav kao i njihov, a ne dam se... I zaljubljena sam bila....U mnoge lazi, svjesno vjerovala (ili sam željela da vjerujem...), kad vidim tamo u daljini, nestala je i ljubav, kiša laži je padala....pa se i ljubav poslije dugo vremena isprala...a nije trebala, lijepa je bila....Prva,prava i iskrena ... Razgledam i upijam svaki trun prošlosti moje, ali spustim glavu na svakoj stvari koja u meni budi bol... Ne želim, i ne mogu ponovo osjećati isto...Voljeti, plakati i opet patiti...Ne mogu, i ne želim... A sada da ne griješim dušu, bilo je tu i najiskrenijih osmijeha...Pamtim sjaj mojih očiju, ali žalosno je to sto pamtim samo sjaj u MOJIM očima, teško je kad postaneš svjestan da nitko vise osim tebe nije ni osjetio tu ljubav, takvu ljubav za koju živiš i umireš... Bilo je ljudi kojima se zahvaljujem na mnogim suzama, ali i na osmijesima... ... ... ... Prošla je duga, najduža noć u mome životu...Završilo se moje putovanje....Izađoh na stanici stvarnosti...Okrenuh se i gledam sjedišta vlaka, na svakome sam ostavila po jedno sjećanje...Na početku sam ostavila loša sjećanja a na kraju lijepa..Čisto iz razloga sto sam svjesna da će se takva putovanja još koji put ponoviti i da, kada završim put..na kraju sve to zalijem jednim osmijehom, jer ipak, najljepše mi je, uvijek osmijeh pristajao..