..

 Neću ti spomenuti ime, neću da itko dozna da te još trebam...a ti ...ako sam ti ikad značila upola od onog što si mi rekao, u ovim ćeš se riječima prepoznati. I nemoj se ljutiti što pišem za tebe. Ako sada ovo čitaš, čitaj između redaka, jer to je za tebe. Više ne znam kako da ti kažem da je zastao i sat vječnosti kad smo se rastali, a vrijeme klizilo tragom prolaznosti. Neprestano se pitam je li trebalo da jedno drugom pružimo ljubav i nježnost kao što sada pružamo bol!!! Noćas si u mojim snovima bio tako stvaran i tako blizu da sam poželjela da se ne probudim... No jutro je ipak došlo i iznova gledam budućnost očima punim prošlosti, očima punim tebe. Koliko puta na dan poželim da te imam kraj sebe, koliko puta poželim da te čujem pred ulaznim vratima svoje duše... Kamo i kako bez tebe, kad si me tako dugo držao u mreži svojih maštanja, pa sam i ja počela maštati uz tebe...Možda će te ove moje riječi iznenaditi, možda si pomislio da te više ne voli mi da sam te preboljela. Ne znam je li moguće ne voljeti te... Bez tebe ne osjećam ništa, ni ljubav, ni mržnju, misli s mi potpuno izgubljene... Možda si sad sretan s drugom, nadam se da nikad neće morati pustiti suzu gorku i vrelu kao nekad ja zbog tebe! I ne zamjeri što sam ovo napisala, riječi nisu bitne, nego ono što je između redaka, ono što se ne može iskazati.

Zbogom..

Od ove noći odričem se ljubavi,
jer nema smisla nastaviti ovakvo živjeti
i nadati se nečemu što se neće desiti..
Suze, bol i tuga
su moji vjerni pratioci sada,
sjenke koje me slijede
od danas do sutra,
od mraka do jutra.
A zašto plakati,
kada život može i radošću ispunjen biti?
Zato, odričem se ove noći
koja nikada ponovo neće doći, svog pogleda upućenog tebi,
svojih suza koje potekoše mi niz lice.
I svojih snova se odričem sada,
i maštanja o nama..
Jer od ove noći, koja još malo pa će proći,
ljubav više nema smisla..
Ona više nikada neće biti ista..
Moje oči od ove noći
pokušati će ne tražiti tvoje,
moje srce ne kucati za tebe..
Večeras se jednostavno odričem tebe
kao dijela sebe..
I na kraju ove pjesme
reći ću ti ono što
jedino prikladno jeste: 

ZBOGOM ZAUVIJEK, LJUBAVI
KOJA TO NIKADA NI BILA NISI,
JER JE SAMO JEDNO SRCE VOLJELO,
SAMO JE JEDNO SRCE KUCALO,
A ZA LJUBAV JE POTREBNO DVOJE
DA SE JEDNAKO RAZUMIJU I VOLE!

"Molim te Bože da ga ponovno vidim"

Sklopila sam ruke
i tiho izustila molitvu:
"molim te Bože da ga ponovno vidim",
ali moja molitva nije uslišana.
Moje su riječi otišle s vjetrom
u neki drugi svijet;
I spustila sam glavu,
sklopila oči ,
i iz srca ponovno tiho izustila:
"Molim te Bože da ga ponovno vidim",
ali nije došao,
a nebo....nebo ponovno nije uslišalo moju molitvu.
Tada je suza potekla niz moje lice
i zauvijek zapisala u mom srcu
onu molitvu:
"Molim te Bože da ga ponovno vidim"

SRETAN BOŽIĆ

 Ide Božić....idu dani sveti,

da se bogat siromaha sjeti,

da obiđe zdrav bolesnoga,

da veseo tješi žalosnoga,

da se sretnik s nesretnikom druži,

obračenom da se ruka pruži,

zavađeni svi da se pomire i da

LJUBAV BOŽJU svijetom šire,

da dostojno dočekamo KRISTA 

i njegovi budemo doista.

SRETAN BOŽIĆ!!!!!!!!

Sjeti me se ponekad,

jel sjećanja su sve što nam je ostalo..

06.03.2009

"Zašto te nema?
Gledam u prazno... Sve što vidim je magla ispred sebe. Hodam kroz noć. Obavija me gusti dim vlage, nema svijetla. Koračam ulicom u suzama. Nema te kraj mene. Još si me jučer ljubio, a danas već plačem zbog tebe. Oko mene glasovi tame i sjete. Ispred mene sam prazna cesta i gusta magla. Koga tražim? Zašto koračam...? Zašto uopće živim? Ne mogu te ljubiti. Ne mogu osjećati tvoj dah na sebi... Što mi vrijede riječi utjehe kada si otišao? Otkada te nema svake večeri brojim zvijezde, svake večeri gledam u nebo i molim se. Molim se za tebe, da te zaboravim... Da ne mislim na tvoje plave oči... Ne mogu si pomoći...Nema lijeka... Zašto te nema? Zašto mi toliko nedostaješ? Zašto te jednostavno ne mogu zaboraviti??? Pokušala sam voljeti nekoga, ali ljubim ga i vidim tebe... Nedostaješ mi, ljubavi...."

05.03.2009

Ustajem laganim korakom, na stolu prazan papir, u ruci tvoja slika, jedina koju si mi ostavio za sjećanje, par rijeći mi prolete pred očima, vješto ih sakrijem u policu sjećanja, tamo gdje su skrivene sve moje rijeći napisane za tebe i život tvoj...moja najljepša nedovršena prića...

Uklesana u spomenik vremena koji sam sama sagradila da me podsjeti na vječnost tvojih uzdaha na mom vratu..ostaješ tu zauvijek kao čarobnjak moje polomljene sreće, kao poetik čiji odraz je moja mirna luka, moje utočiste od hladne noći, a ja najtamnija lutka tvoje podsvijesti, usnim te ponekad često, ali uvijek se nekako izgubiš, pretvoriš u sjenu, grizeš mi obraze, u mraku tražiš odsjaj mog oka, dozivaš mi ime...ali te nema, ili te nikada nije ni bilo...vise ni sama ne znam...budim se kada već sve izgubi smisao.. A moja podsvijest je čudna stvar, u njoj se poput ringišpila sve vrti u krug...nekoć sam sjedila u tvom krilu i molila te da ne dozvoliš snjegovima da zanesu tvoj trag, a ti si me iz prkosa ostavio u crnilu noći gdje nisam mogla pronaći sjaj tvoga osmijeha, boju tvojih očiju, dodir tvoje ruke...i opet sam kao besmrtna lađa zaplovila u tvojim očima punim ponosa bas kao sto sam ti rekla jednog dana, da neću odustati nikada dok moji dodiri ne postanu tvoje čežnje...od danas do sutra...odavde do vječnosti...

Sat na zidu je otkucavo usnule sate, a ja sam tako željela da si pored mene ti umjesto prazne postelje, da mi na obraze spustiš vrele usne i topli ugriz na vratu da ostaviš kao pečat, znak da mi pored tebe nitko ne treba, da su pored tebe svi tako nestvarni, nevidljivi, nepotrebni...ali sva ova jutra bez tebe su me učinila jakom, sva moja prošlost me čini posebnom, tvojom, samo tvojom...

Pojavi se još sad, u ovom trenu skini nemire s mojih usana, još uvijek ne nazirem tragove jutra, još uvijek imam mehanizam da zaustavim vrijeme u tvom pogledu, još uvijek kasni sat na zidu, vrijeme u njemu protiće polako, umrtvljeno, tiho..još uvijek možeš skinuti gorčinu ove boli koja je utkana tankim nitima u moje pore, još uvijek ima načina da je zasladiš okusom meda, da u moj život uneseš osmijeh i nadu za nešto ljepše, nešto naše...da se zapitaju ljudi, da se zapita ona, šta je to u tvom pogledu, sta to kriju tvoje usne dok su razvučene u taj osmijeh...da se zapitaš ti, čemu služe moje rijeći koje uvijek ostaju ne izgovorene, a ipak najljepše od svih koje će ti itko ikada izgovoriti, da se zapitaš čemu sluzi moj dah u tvojoj kosi i poljupci na tvojoj koži, svaku noć prije nego usneš i svako jutro prije nego se probudiš...da se zapitaš zašto su iza nas ostali tragovi na putevima kojima smo tek trebali proći...da se zapitaš čemu suze i tuga i ova bezuvjetna ljubav, ljube..koja je veća i od svemira...volim te zauvijek jer vrijeme za mene nije i ne znači ništa...

"NADAM SE..DA JE ZNAO

DA GA VOLIM..

ONDA KADA JE ODLAZIO.."

Nekad sam mogla..

Nekoć zvijezde i mjesec mogla sam doseći,
Uhvatiti zvijezdu , zaželjeti želju,
Smijati se mjesecu i gledati kako se on smije meni.
Nekoć nebom sam mogla letjeti,
Prema suncu više i više, među oblacima se skrivati.
Pjevati glasno i dugom spuštati se na zemlju,
među cvijeće, pjevati svakom cvijetu o ljubavi.
Nekoć sam se glasno mogla smijati
I sa pticama se igrati, rosu ispijati,
Kišu dozivati, njega gledati....
Otvorila sam srce i dušu svoju, u potpunosti
se povjerila njemu,
Naivno se veselila i upijala radost.
No, ubile me njegove riječi.
Žalila samu sebe, čeznula za jednim pogledom njegovim,
krivila samu sebe....sada letjeti ne mogu,
U oblacima se skrivati, ni rosu ispijati  ni kišu dozivati...
Samo se želim bez ožiljka u srcu probuditi
I kao nekoć zvijezde dosegnuti.

U snove mi dolaziš..

Noćas dok sjedim u tamnoj sobi
sjećanje me vuče na prošle dane,
i čujem kako zvijezda sa neba pada,
a zatim i suza iz oka mi kane.
Vrisnem u sebi i kažem:
"zašto samu sebe lažem,
zašto čekam na njega da dođe,
zašto ljubav prema njemu ne želi da prođe.."
Izgubljena u mislima osjetim njegov dodir
i tihim glasom mi kaže "još uvijek te volim"..
..dok oči lagano otvaram
njegov glas polako nestaje,
ali bol u duši mojoj još uvijek ne prestaje..

Oči su vlažne, usne su vrele...
....stao je život, stalo je vrijeme....
Kraj je pred nama sada je jasno,
za bilo što drugo sada je kasno......
Na obrazu suza vjetar ju suši,
i sada je bol svud u duši....
Sreće se kida ,ruke se stežu,
a nas dvoje samo uspomene vežu....

Ljubav će te vratiti..

Kraj je velika riječ..za nas ne postoji..
i ako sad izgovaraš, i ako mi zbogom govoriš,
nikad ti neću vjerovati..
jer u dubini srca znam..
..ljubav će te vratiti, kad tad, bilo gdje,
u moj zagrljaj ćeš poletjeti,
i sve će biti kao nekad prije..
rastanak će me boljeti..
svake noći ću plakati,
ali se neću plašiti,
i još uvijek ću se nadati..
jer u dubini srca znam,
ti ćeš se vratiti,
sve ružno izbrisati..

Uvijek uz tebe..

Bole riječi odlutalih ljubavi,
bole oči slične tvojim….
Nježni pogled nesretnih ljudi….
i od mene udaraju stijene
Al ne dam se…
Ja živim za tebe…
I borim se…
Jer ljubav što kuca u grudima
velika je…
I moja ljubav će te vratiti na
pravi put kad skreneš pogrešno…
Kad padneš onda će te
podignuti…
Poklonit će ti ruku utjehe
i rame za plakanje,
kad ti bude najteže….
…i ne brini se,
jer kad te svi ostave
uvijek će postojati
netko kome ćeš sve značiti,
neko ko bi svoj život dao za tebe…

Pismo za tebe..

Tebi posvećujem ovo pismo, pisano sa više nježnosti nego što je zvijezda na nebu, i sa više ljubavi nego što je školjki u moru. Tebi poklanjam dugu moga srca, u koju si ti uveo boje i svijetlost. Približio si ljepote ovozemaljskog svijeta bliže mojim rukama. Jednim tvojim blagim osmijehom tonule bi moje brige poput tonećeg broda u hladnim zagrljajima okeana. Kroz moje tijelo i srce zasjalo bi sunce, ogledajući se u dubokom jezeru tvojih očiju. Ti mi pruzas ruke, a ni ne znas koliko mi to znaci. U tvom se narućju osjećam poput boginje, kojoj nijedna žena na svijetu nije ravna. Ti i ja smo kao dva zrna pijeska u pustinji sudena da budu zajedno. Još uvijek se sjećam trenutka kada sam prvi put ugledala tvoje oči. Očarale su me svojom ljepotom i bisernim sjajem. Kao da se mjesec ogleda u njima, u divnoj mirnoći plavog mora, tvojih očiju. U mom srcu uvijek će biti mjesta za tebe ljube.."

I rastajemo se nas dvoje,
sudbina tako se poigrala..
I nije važno kome se piše pobjeda,
kad nama sve je uzela..
Ja pala sam polako do dna,
ali ljubav me moja diže..
I poslije tebe ja sam samo cvijet
koji vene,
čovjek bez duše,
i more bez stijene..
I pitam se kome
svoje pjesme pišem sada,
kad otišao si ti,
jedina ljubavi..
Ja ti opraštam odlazak tvoj,
mirim se sa sudbinom prokletom..
U moru tražim spas,
jedini koji je ostao za nas..

Ljube..ja ne krijem..

Željela bih da te sretnem,
da te pitam kako ti je,
dali si sad sa drugom sretan,
ili oko suzu lije..

Željela bih da te vidim
nasmijanog kao prije,
da ugledam tvoje okopa i ako moje nije..

Želio si da odeš,
želja ti se ispunila...
Ako sada sretan nisi
ja ti tome nisam kriva..

Ja ne krijem da te volim,
pa i ako moj nisi,
sebe sam ti poklonila,
i nekad sam te voljela..

Za tebe..

Ponoć je odavno prošla,
kraj mene nikoga nema...
Dok misli nemirno lete,
u duši tuga golema....
Plačem, plačem kao dijete,
pitam kroz suze gdje si....
I nikad prestati neću,
zauvijek si ostao u meni....
Sjećanja naviru davna,
bolom se u prošlost vraćam....
Dok vjetar kroz grane jeca,
tebe se sa bolom sjećam....
Sada si kraj neke druge,
lijepo je kad srce istinu saznah...
Dok zora lagano rudi,
čeka me postelja prazna....
I plačem kao dijete,
pitam se kroz suze gdje si
i nikada prestati neću
zauvijek si ostao u meni..

Duša počinje boljeti sve jače,
što se to dogodilo sa nama.
Noćas padaju hladne kiše,
noćas znam da plačem sama.

Otišao si tako brzo,
moji dani su sve tiši,
bez tebe ja sam suza,
samo djevojka na kiši.

Mrak će izbrisati moj lik
i sigurno ćeš vidjeti novi,
a ja ću sanjati još samo jednom o tebi,
jer noćas će umrijeti svi naši snovi..

Ja još uvijek volim te..

SRETAN IMENDAN SVIM MOJIM IMENJAKINJAMA..!!

Tugo moja..

Odavno sam znala da smo tren koji prolazi,
ali koji se ne zaboravi,
zato do kraja života živjet ćeš u meni...
I kad me jednom ne bude,
neka ostanu samo one uspomene najljepše,
da me ne pamtiš u suzama kad smo se rastali,
već nasmiješenu kad smo se sreli...
Odavno sam znala da smo suđeni,
ali da prava ljubav u sjeni bolne sluge...
...neću ti zamjeriti nikad ako me ne nađeš
i ako budeš ljubio druge...
...znam da se ljubavi prave
rode da bi veličale čovjeka
i smrvile ga do tuge...
Odavno sam znala da voljet ću jednom,
onako jako da boli do kraja vijeka,
sada vidim sve što smo imali
teče u prošlost kao rijeka,
ali ta rijeka ne presušuje...
...jer i ljubav zauvijek traje..
I tvoj cvijet što si ga darivao,
počeo je da vene,
da umire,
kada si otišao...
Umirao je polako,
iz dana u dan,
umirao polako sa mnom..
I naše slike,
tužno me gledaju,
i tvoja pisma moje suze skupljaju,
svakim danom sve tvoje što imam,
u tugu me zove,
svakim danom ja se pitam,
zašto volim
ono što izgubljeno odavno je...

Moja si ljubav zauvijek..