Odavno sam znala da smo tren koji prolazi,
ali koji se ne zaboravi,
zato do kraja života živjet ćeš u meni...
I kad me jednom ne bude,
neka ostanu samo one uspomene najljepše,
da me ne pamtiš u suzama kad smo se rastali,
već nasmiješenu kad smo se sreli...
Odavno sam znala da smo suđeni,
ali da prava ljubav u sjeni bolne sluge...
...neću ti zamjeriti nikad ako me ne nađeš
i ako budeš ljubio druge...
...znam da se ljubavi prave
rode da bi veličale čovjeka
i smrvile ga do tuge...
Odavno sam znala da voljet ću jednom,
onako jako da boli do kraja vijeka,
sada vidim sve što smo imali
teče u prošlost kao rijeka,
ali ta rijeka ne presušuje...
...jer i ljubav zauvijek traje..
I tvoj cvijet što si ga darivao,
počeo je da vene,
da umire,
kada si otišao...
Umirao je polako,
iz dana u dan,
umirao polako sa mnom..
I naše slike,
tužno me gledaju,
i tvoja pisma moje suze skupljaju,
svakim danom sve tvoje što imam,
u tugu me zove,
svakim danom ja se pitam,
zašto volim
ono što izgubljeno odavno je...
Nema komentara:
Objavi komentar