Teatar..

Karte za prvi red predstave mog života su rasprodane...ljudi plate da gledaju kako padaš na dno...
Osmjehom dočekana čim su se razmakle zavjese odigrala sam i taj posljednji cin koji si svojom rukom ispisao...
Tuga...stojim pokraj tebe i gledam...vrištala bi ali nemam snage jer znam da ces ćuti samo tihe šapate jer ne razaznaješ moju bol, ne osjećaš u otkucaju mog srca svu moju ljubav prema tebi...ti je tražiš u drugoj..
Tu noć sam precutala najljepše rijeci koje znam...tu noć kad sam samo stajala i gledala te...ali ne izgovorene rijeci uvijek ostanu da trepere u liscu stare krošnje i možda ih nekada i čuješ..
Nakon toliko godina, možda nečiji, možda onako prosjed i sa sitnim borama na čelu, možda bez ikoga, ugledati ćeš bijelog leptira na jorgovanu i čuti staru dobru nepoznatu pjesmu koju prvi put čuješ, a godinama znaš...zaplakat ćeš istog časa i najzad shvatiti šta je prava ljubav i koliko sam te samo voljela...

Koraci..

Jesen polako dolazi, čuješ korake, i ruže su uvele odavno, u sumrak i sunce crveno oboji nebo u mirise svježih naranđi, jedino moj svijet bez tebe jos uvijek počiva u mraku..
Zaklanjam rukom lice, svjetlost sto ga pokušava dotaći previše boli, spuštam roletne i palim svijeće, otkrivam tijelo stidljivo dok misli pucketaju u zraku, kiša na oknu prozora ispisuje tvoje ime...znam doći ćeš, jos jednom po zrno slasti koje ti nudim uvijek kada neka druga iza sebe ostavi gorak trag na ivici tvoga zadovoljstva...

Gotovo neprimjetni koraci tvojih vlažnih stopala prosuli se po parketu i u mraku se nazire osmjeh dok mi na usnama vrelim ostavljaš tragove svog vrelog daha..
Zagrli me dok ti se predajem, uzmi me u naručje čvrsto kao dijete, želim taj trenutak utisnuti u svaku poru tvoga tijela, želim da i ti osjetiš isto, želim izvuci iz tebe ranjive osjećaje i probuditi usnule otkucaje srca...možda i uspiješ, možda i uspijem..nekad...ko zna..

Polažeš dlanove na moje grudi, poznajem svaki tvoj pokret u meni onoliko koliko ti poznaješ svaki moj uzdah za tvojim tijelom i šapat na uhu kad te rukom stegnem i nečujno zamolim za još..

Ni sada ni tad ni nikad..

Ja sam ona koja zaboravi jesti kada se nečim oduševi, ona koja zaboravi da ljubav boli kad se opet

zaljubi i ona koja uvijek zaboravi, da jedan lijep dan moraš platiti sa deset loših..Ako ikada počnem da ti nedostajem, sjeti se da me nema tu, ne zato što ja ne želim da budem kraj tebe, nego zato što tebi nije mnogo značilo da li ću tu biti ili ne. Teško je čekati nešto što znaš da se možda nikad neće dogoditi. Ali još je teže odustati ako znaš da je to nešto što si oduvijek želio. Smiješno je to kako se, dan za danom, ništa ne mijenja. Sve je isto. Ali kada pogledaš unatrag, sve se promijenilo. Objavljujem rat tuzi, jer znam da ćemo se često družiti u idućim danima, mjesecima, možda i godinama. Puštam te, mili, nemam za šta više da se borim. Povrijedio si me... Tuzi rat, tebi zaborav. Koliko je bilo razočarenje? -
Onoliko, kolika je bila nada..

cccc

Ja sada znam koliko vrijedim.

 Ako je nekome stalo, borit će se.

 I ja sam se borila,

 ali za osobe koje nisu bile vrijedne toga..

Dobro došli..

Dobrodošli u život djevojke koja odavno diše, ali nije živa..

Nalazite se u svijetu najstrašnijeg mraka i najbolnijih osjećanja..
 u svijetu tuge i sjećanja na jednu davno izgubljenu ljubav..

Još jednom..

I neka me niko, dok je svijeta i vremena, ne pita šta sam u tom čovjeku toliko zavoljela.


Da li je bilo nešto u tim luđački plavim očima? Kakav su otrov sipale te, naizgled uvijek pijane usne?

Koje je tajne čuvao taj dodir koji mi je, kao nijedan drugi, žario kožu? ..

Neka se nikad niko ne usudi da me pita jer nemam odgovor. Šta me to tjera da zadrhtim svaki put kad se pogledi u prolazu sudare? Pa me tjera u plač, pa budi nadu .. a dobro znam da je nema.

Šta je u tebi, čovječe, što me tjera da pustim da vrijeme ide čekajući te? Tebe, koji se ne vraćaš. Tebe, koji se za mnom više ne okrećeš. Tebe, koji sanjaš neke druge usne i bereš bisere sa tuđe kože ..

I prekršit ću još milion obećanja datih sebi, milion zakletvi da je zadnji put i da se više ne vraćam.

Smijem li sebi još jedanput dopustiti taj luksuz da se prisjetim sebe u tvom naručju ?

Da osjetim tvoje prste kako klize niz moju kožu, tvoje usne na mom vratu ..

Da mi u glavi opet odzvanja tvoj smijeh, da ti priđem tako blizu da osjetim kako dišeš, da se gledam u oči i onda spojimo usne, svaki put kao da je zadnji ..

Znam da ti nikad ništa moje ni značilo. Znam da je meni cijeli svijet bio sjedinjen u tvom biću. Priznajem pred svima i nije me sram. Jedan život je malo da se takva ljubav dvaput desi.

A teško mi je kunem ti se. Gore nego svim ostalima kad se skupe. Prošla je godina, pa i više, čovječe.

Ti ne znaš koliko sam samo suza isplakala, koliko osmijeha odglumila, lažući i tebi i ostalima da sam dobro.

Znaš, ponekad poželim sve ti ispričali. Priznati ti da sam te voljela kako niko nikad nikog nije. Da sam svu ljubav svijeta skupila u sebi, i čuvala je za tebe. Da sam bila spremna padati na koljena i ponovo se dizati, zbog tebe .. Rekla bih ti sve, ne očekujući ništa za uzvrat. Rekla bih ti da sam ti odavno sve oprostila i noćima molila Boga za tvoju sreću. Čisto da ti pokažem šta je ljubav. Da uporediš mene koja sam mjesecima čekala u mraku i voljela te više nego sve one kada se skupe. Sve one kojima si se davao i skupa s njima moje sve gazio. Samo da, kad je sve gotovo, čuješ ko te volio od svega najviše, koje su žrtve pale i je li vrijedilo .. Onda bih se okrenula i otišla. Ne zato što želim, već što moram. Malo sreće, to je sve što trebam . Da se osjetim živom .. Za ostalo je prekasno. A moglo je bolje..

No coment..

Da li sam, zaslijepljena bolom i ljutnjom jednom mislila da ću, dajući lažnu ljubav drugima, uspjeti njega zaboraviti? Kako nisam shvatila da on nije jedan od onih koje zaboravljaš preko noći?


Kakva me je naivnost vodila kad sam pristala pružiti šansu nekim drugim očima, pokušati staviti srce u neke druge ruke? ..



A boljet' će me ova zima, itekako hoće.

Koliko je hladnoće oko mene, toliko je i u meni.

Bol, čežnja i tjeskoba. Želja za nečim što se ne vraća.

Usamljenost, tuga i sivilo.



Plaši me to što gubim želju za stvarima koje se nekad voljela, za sitnicama koje su mi ispunjavale život.

Gubim želju za pisanjem. Gdje su moje najdraže knjige, moji omiljeni citati?

Šta je s onim pjesmama uz koje sam mogla zaboraviti sve probleme i samo se prepustiti?

U šta se to moj život pretvara? Kako da idem dalje ako nemam nikakav cilj?

Ustvari, imam, jedan jedini. On je jedini cilj, bio i ostao, ali više ne vidim put do njega.

Bože, sve su mi uzeli..

Iako daleko smo..

Iako si daleko od mene,


ne želim da sve u zaborav padne...

Ne želim te izgubiti,

ne želim samo tako te od sebe pustiti...

Moraš mi obećati da ćeš me zauvijek voljeti,

da me unatoč daljini nećeš zaboraviti...

Želim te čekati koliko god treba,

želim i dalje biti samo tvoja beba...



Nedostaju mi tvoje oči smedje,

usne koje svakog mame...

Fali mi tvoj osmijeh

i onaj zavodljivi pogled...



Gdje god se okrenem sve me na tebe podsjeća,

moja tuga tada je od svega veća

i pitam se gdje je nestala sva ona sreća...

Dopusti mi da ostanem tvoja ljubav jedina,

da i dalje budem samo tvoja luđakinja...

Drugi..

 "Drugi? Ma dobri su oni. Pružaju mi svu pažnju svijeta, snažne zagrljaje, osmijehe, poljupce. Sve što sam željela. I, ne znam zašto se opet vraćam tebi i tvojim hladnim riječima kojima mi dokazuješ da sam samo još jedna u nizu tvojih ludosti.""U mraku je zasjao on i znala sam da je to to. Duša je osjetila. Ispustila je nečujni krik. Kojeg je samo on mogao čuti. Jer polovice su se oduvijek prepoznavale po sjaju u očima. Tako je otkako je svijeta i vijeka.A sada na kraju, poštedi me. Ništa ne govori. Samo šuti. Što god da kažeš slagat ćeš. Veliki si ti glumac, mili, možda nekad postaneš i slavan.Gledam ga, grli me, smije se, voli me... Prokleto liči na tebe. Sretna sam, stvarno jesam. Ostavila sam te negdje usput, i krenula dalje sama. Samo ponekad, kad legnem u krevet, i ostanem sama u mraku i tišini, misli odlutaju do tebe. I kažem ti da si još uvijek najdraži... Da si još uvijek u onom dijelu srca, gdje čuvam uspomene, ljubav i tajne. Da te nikad nisam prestala voljeti.Čista srca mogu reći da sam sve što se može samo poželjeti bila našla u jednom čovjeku..

Fališ..

"Sve što srce poželi - spava, dušo, u tebi. Koliko puta sam ti rekla da te nikada neću pustiti? I na kraju, dogodilo se... Morala sam. Nemam pravo na tebe. Vjerojatno nisam nikad ni imala, ali dok je trajalo... Bilo je to najljepše vrijeme mog života. Koliko god sad boli, ne bih promjenila niti jedan tren. Učinio si da se osjećam posebno, lijepo, sretno, baš onako kako sam zamišljala da treba biti. A znaš da si i sam rekao da ne vjeruješ da se to tebi događa... Ni ja nisam vjerovala da se to događa meni... Ispada kao da nam je netko dao da probamo malo kako je to imati sve što tražiš u životu... Predivno je, priznajem. Netko sa strane bi mislio da smo lude, zaljubljene budale, ali ja znam da nismo. Ovo naše je bilo i jest nešto posebno i nešto što ostaje u srcu zauvijek. Fališ..

,,,,

Sjećanja, nježni čuvari na vratima moga vremena uronjeni u pamćenje odsanjanog, proživljenog, pročitanog. Koračam ovozemaljskim stazama slijedeći jednu davno zapamćenu misao...




„Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.“

Oprost..

I on je oprostio sebi, oprostio je meni...ostalo je samo prijateljstvo, zagrljaj prohujalog vremena i sadašnjeg trenutka, surrealistična slika u kojoj naziremo slike lijepih uspomena, tragove naših stopa koje ostavljasmo u prohujalim snijegovima tražeći u izvorište ljepote.

Uzalud..

Iz okrhnute čaše sjećanja ispijam zadnju kap pelina.

Silueta boli nestaje u magli izgubljenog vremena.

Zaostale suze se slijevaju klijetkama ubožnice

u kojoj njegovah bjegunicu iz koridora tmine.

Iza krinke sladunjavosti naslućivah tek konture njenog lica,

ne osjećajući prevaru u njenim očima.

Dozvolih joj da mi se uvuče u srce.

Slušah njene jadikovke utkane u teške optužbe,

u razotrivanje tuđih tajni,

u prodavanje lažnih bisera nutrine.

Darovah joj trenutke za opijelo nečemu čega nije ni bilo.

Insinuacija tuđeg zla je opsjedala njenu dušu.

Grcala je u samostvarajućoj gorčini.

Skoro povjerovah njenim tužaljkama,

ali onda se dogodilo čudo.

Istine se slijevahu kao kapljice spasa u moj život.

Bilo ih je nekoliko,

dužnih?, nedužnih?

istinitih?, neistinitih?

Ispisane slovima tuđih duša

jedna za drugom se ozrcališe na zaslonu svijesti i

do kraja razbiše kalež povjerenja.

Zašutjela sam da ne proplačem gnjevom

i oprostila sebi mahnitanje u zamki zablude.

Nutarnje bdijenje se primiće kraju.

Duga mračna noć se pretače u svitanje ljepote.

Završavam ovaj hommage osobnoj gluposti i

ružna sjećanja pokapam na groblju bezimenih osjećanja.



Nadam se ne uzalud.

Nepoznata lica

Hladna kiša..
na moj prozor pada..
podsjeća me na sivilo grada
u kojem sam mnoge godine provela..
samo jedna zamisao
me iz njega odvela..
Iz grada me odvela
zamisao njema..
sada poznazih lica
oko mene nema
otišla sam samo
da tebe ne srećem
i tvojim pogledom
više ne susrećem..
Hladna kiša
ledi se na staklu
srce u grudima
gori k"o u paklu
gledam u daljinu
al"ne vidim ništa
duša mi još uvijek
od tebe nije čista..

Tišina boli..

Noć je..Hladna sječanjska noć...
Proljeću se ne žuri, zima ne prolazi...
Još uvijek snjega ima...Drhtim..
Duša mi je prazna..led je u njoj i on prži..
Sa istinom ne miri se..a ni stim da nema te..
Drhtim od bola za tobom..ljube moja..
Noć je..Misli lutaju prostranstvima do tebe..
Traže te u sivilu, u magli u izgubljenom..
Ne pronalaze te, ne čuju te..šapati su utihnuli..
Tišini su ustupili mjesto..tišini koja boli..guši..
koja ubija i posljednju nadu u već umrloj duši..
Nema te a ja te tražim..prostranstvo je tvoje..a ja sam sjenka u kavezu bez žica..
zrno prašine u tom prostoru..
dah umrlog proljeća, onoga našega..
nepostojeća slika naše ljubavi..
izgubljeni mjeseci..
pretvoreni u godine..ostavljene iza nas..
u jednom vremenu koje više nije naše..
Razmišljam, a nema me..
Volim te, a nema te..
Dišem, a mrtva sam..
Od bola se topim, a kamen sam..
Plaćem, a suza nema..
Prašina guši me, a ja se ne borim..
Noć je, a ona ubija..
Polako, tiho, nečijno vlada mojim bićem..
razumom bez uma..
osjećajima koji nude oštricu bola,
plašt tuge, izvor suza..
Tišina je, a ja slušam zov daljine glasom tvojim..
svi putokazi nose ime tvoje..
Sama sam, sama u tom lavirintu želja..

sama sam, drhtim..

......

Ne okreći glavu
ako čuješ uzdah...to sagorijevam ja
u pepeo i prah..
Pored mene prođi...
kao da ne postojim
i ne susreći se nikada sa pogledom mojim..