Uzalud..

Iz okrhnute čaše sjećanja ispijam zadnju kap pelina.

Silueta boli nestaje u magli izgubljenog vremena.

Zaostale suze se slijevaju klijetkama ubožnice

u kojoj njegovah bjegunicu iz koridora tmine.

Iza krinke sladunjavosti naslućivah tek konture njenog lica,

ne osjećajući prevaru u njenim očima.

Dozvolih joj da mi se uvuče u srce.

Slušah njene jadikovke utkane u teške optužbe,

u razotrivanje tuđih tajni,

u prodavanje lažnih bisera nutrine.

Darovah joj trenutke za opijelo nečemu čega nije ni bilo.

Insinuacija tuđeg zla je opsjedala njenu dušu.

Grcala je u samostvarajućoj gorčini.

Skoro povjerovah njenim tužaljkama,

ali onda se dogodilo čudo.

Istine se slijevahu kao kapljice spasa u moj život.

Bilo ih je nekoliko,

dužnih?, nedužnih?

istinitih?, neistinitih?

Ispisane slovima tuđih duša

jedna za drugom se ozrcališe na zaslonu svijesti i

do kraja razbiše kalež povjerenja.

Zašutjela sam da ne proplačem gnjevom

i oprostila sebi mahnitanje u zamki zablude.

Nutarnje bdijenje se primiće kraju.

Duga mračna noć se pretače u svitanje ljepote.

Završavam ovaj hommage osobnoj gluposti i

ružna sjećanja pokapam na groblju bezimenih osjećanja.



Nadam se ne uzalud.