Svjetlost svjeće miluje zidove, moja sjenka je na jednim od njih,

samo oni znaju sve moje tajne što cjelog života sakrivam od svih...

Na stolu je čaša ne ispijenog pića čudna je svjetlost što prolazi kroz nju,

ja nisam pijanac što utjehu traži, već zaljubljeni pjesnik što prkosi snu...

Ne smijem večeras zatvoriti oči znam da ću opet vidjeti tvoje lice i da će mi obraz nakvasiti suza ujutro kad se probude ptice...

A zora još dugo neće svanuti, kazaljke su došle tek do ponoći, tužno me gleda mjesec iz tame jer zna da mi ni on ne može pomoći...

Onaj koga želim daleko je od mene, u njegovim očima jedini je spas, da mi je barem da ga dotaknem u ovoj tami, da mu čujem glas...

Kroz njegov prozor ulazi mjesečina i čuva ga dok mirno sanja, a sve što želim u ovom trenu to je da snove meni poklanja...

kako sam samo slijepa,sve mi je bilo pred očima,

sve sam ignorirala,za svaki postupak rješenje iskapala…

riječi tvoje urezale su se,zar smatraš da ne zaslužuješ više,

i sada nakon svega pitam se,što to u tvojim mislima značilo je…

s osmjehom sam se budila,a sada sa gorkom suzom u očima,

zar je to što sam zaslužila,zar te nimalo moja suza u srce ne dira…

želiš me bliže, a bježiš od mene,možda sam sve krivo shvatila,

ali tvojim postupcima,drugačije osjetit nisam mogla…

sve sam bila što si želio,sve sam radila što si htio,

ne znam što očekuješ od mene,trudeći umorila sam se…

koji god korak napravila,još je jedan krivi korak prema tebi,

i sada kad u zrcalo pogledam se,gledam u osobu koju ne prepoznajem…

razočarana i povrijeđena,postupcima koje objasniti ne mogu,

i svakakve riječi sada mogu prozborit,

ali volim te ne mogu prestat govorit…

..i opet voljela je,

a voljena bila nije,

sve od sebe dala,

a samo slane suze u očima dobila...

i opet voljela je,

ali to mu ništa nije značilo,hladno okrenuo se,

drugoj na ruku prsten stavio...

i opet voljela je,

bila je spremna na sve,

ali jedna rečenica sve to ubila je,

zbog jedne riječi ostavio ju je...

i opet voljela je,

bacila ponos i javila se,

odgovor nije dobila,

u neznanju ostala...

i opet voljela je,

i voljet će dok god zrak udiše,

jer to je jedini smisao,

života kojeg poznaje...

i opet voljela je...

da li postoji srodna duša,duša koja te u potpunosti razumije,

koja te upotpunjava,čini te osobom kakvom si stvorena,

koja te cijeni i poštuje...da li postoji ta osoba,

koja te osmjehom u nebesa diže,

koja te riječima utješit može,dodirom u smiraj odvesti,

a u isto vrijeme u tijelu nemir proizvest...

da li postoji to biće,koje kad u oči pogledaš,

sebe u njima vidiš,da kad vam se usne spoje,

shvatite da jedno za drugo stvoreni ste...

da li postoji ta druga polovica,koju cijeli život tražiš,

kao izgubljena duša,pored koje se osjećaš stvarnim,

koja te istinski poznaje...da li postoji srodna duša,

zbog koje cijeli tvoj život smisla ima,ili je to samo iluzija,

priča iz davnina,ili je to druga polovica nas samih,

u našim snovima gdje nema ni vremena ni prostora...

..izderana poput starog papira,

ispijena do dna, do zadnje kapi,

poput krpelja, odstranjena, uništena...

sve sam dala, cijelu dušu, um i tijelo,

ali nikad nije dovoljno,

nikad i da li će ikad biti,

da li će shvatiti,

koji oslonac je zaobišao,

zagrljaj odbio...

Naša ljubav je vječna..

ma što ljubav uistinu je,

nesebično davanje i opraštanje,

koliko puta oprostila sam,

koliko puta za istinu iznova molila,

a što sam na dlanu dobila…

koliko još snage u meni ima,

da li si vrijedan moje nježnosti,

da li se uopće isplati vagu tražiti,

jer srce želi opraštati,

a razum se tome protivi…

previše minusa skupilo se,

još koja rečenica,

i na papiru više mjesta biti neće,

za još jedan plus Boga preklinjem,

da pokaže mi vagu što ne nadzire se…

zar ljubav na matematiku spala je,

da zbrajam sve pogreške,

sve trenutke oproštaja vrijedne,

da molim Boga da mi ukaže,

na iskrene riječi i poljupce tvoje…

Sinoć je bilo divno….nekako čarobno….obožavam ona naša šaputanja….obožavam slušati tvoje riječi….volim kad mi kažeš da me voliš i da sam samo tvoja i da me ne daš nikome…..Volim tu tvoju crtu romantike koju imaš u sebi i što ju se ne bojiš pokazati….Jer, to si ti….jedna mala slatka nježna duša a istovremeno takva frajerčina…..Ne mogu vjerovati da sam dobila čovjeka iz svojih snova….Znaš ono, princ na bijelom konju….Baš si ono što sam tražila….tvoja psiha, razmišljanja, tvoja nježnost,tvoja čvrstina, tvoja volja za životom me naprosto fascinira….Tvoj izgled….mmmm…Gdje bih stala kad bih nastavila te opisivati?!....Divno si biće i zato te tako puno volim….Ne mogu vjerovati da nakon toliko vremena ova ljubav ne prestaje, ne gasi se nego naprosto ona još VIŠE raste i razvija se..

Ja možda plačem sad
ali ti ćeš plakati zadnji
kad budeš shvatio šta si imao
a izgubio..

Moja dusa umire svaki put kad shvatim da me sve manje voliš...
Ustvari nisam vise ni sigurna da li si me ikad i volio...
Možda su to bila pomiješana osjećanja koja su te dovodila do zaključka da me voliš...
Ali,ipak to nije ljubav,hmm ja to prije tebe priznajem ne znam zašto hrabrosti nemaš da učiniš sto sam...
Pokušavajući naći onaj tunel života gdje smo tek ja i ti počeli da bi možda onda shvatila gdje griješim,ali bezuspješni su moji pokušaji...
Ja znam nisam savršena,ali želim da me voliš onakvu kakva sam...
Ako to do sad uspio nisi,vjeruj mi nećeš nikada...

Koracima odlučujem kakvoj sudbini idem...

Ubrzano dišem,brze koracam tražeći tebe...

Tuneli su mračni,hladni i svaki korak napravljen je jedan vise nož u srcu mom...

Odupirem se tamnim mislima,tražim lijepe uspomene da me održe živom do kraja mog puta...

Jer nada postoji u meni da ćes me na drugoj strani čekati...

Da ćes me zagrliti i vječno tako ostati,bez ijedne rijeci sve ćemo znati i samo ćemo se voljeti...

Sunca vise nema,mjesec je moja pratilja idem dok vlažan trag ostavljam iza sebe...

Kap po kap,ostaju moje stare nade i prošlost iza mene...

Sa suzama sve to ispraćam,ne zato sto mi je zao nego zato sto znam koliko sam patila...

Koliko sam iz svega tog naučila,i koliko sam postala drugačija...

Idem...Koracam...Trcim...Zelim doći sto prije u zagrljaj tebi...

Svijetlost postaje sve jaca,a srce ubrzano kuca nada se iz pepela diže i osjećam blagi osmjeh koji oblikuje moje lice...

Ne tražim čudo,nego samo tebe...

Budi na kraju mog mračnog puta...

Samo te to molim...

Budi tu čekaj me,s osmjehom i puno ljubavi...

Budi tu obnovi mi nade i ljubav,

budi tu voli me kao nitko do sad...

Hoćeš li?!!

Ipak samo tuga..

Ja ponovo i ispočetka pokušavam da pokupim djeliće slomljenog srca...On ih je slomio,i bez trunka savjesti otišao...Kao da me Bog nikad nije ni stvorio...Opet sam tu na početku svoje samoće i tuge,pokušavam da shvatim zašto svaka ljubav mora loše završiti...Pokušavam da uhvatim dijelić svog razuma,da mi bijesno kaže da ne plaćem jer već odavno mi govori kako ovo neće izaći na dobro...Ali,svejedno moje suze našle su put niz lice,oslikavajući svaku bol duše moje...Ne,ne želim da nitko vidi moju bol,pretvaraču se da je sve uredu biću nasmijana kao i do sad...Glumicu hladnokrvnu,jer i onako srca vise nemam...a dusa mi je već uništena...Boze,opet onaj osjećaj tuge obuzima me,dobih par mjeseci sreće i opet je izgubi...Jel se to sudbina poigrava s mnom,da provjeri koliko sam jaka,koliko sam naivna pa svaki put i iznova vjerujem u ljubav...Da!donedavno sam se klela da nikad više neću srce nekom predati da ga povrijedi...Ali,moje srce je ponovo u komadićima,osjećam bijes tugu i patnju...Izmiješana smjesa mojih osjećanja cine me nervoznom,ali smiri se govorim sebi moram se pretvarati da sam uredu....Jer,sama sebe lažem i govorim UREDU SAM.....DA UREDU SAM....Još da mi je povjerovati u tu laž,živjela bi ponovo u tami hladnokrvno i proklinjala opet dan kad sam srce drugom dala...

Tebi je lako ti me nikad nisi volio..

Kako je tebi lako pored mene proći,i ni jednom uzdahnuti zbog naše izgubljene ljubavi...

Dok ja,ja se lomim na komadiće pokušavajući skupiti hrabrosti da ne padnem dok te vidim...

Tako se bojim,da ću te sutra vidjeti s drugom...

Kako ću tek tada izdržati kad vidim da nju grliš kao mene nekad,da njoj poljupce daješ mjesto meni...Opet i iznova tuga je moja...

Šta god da uradim ili učinim,mislim na tebe...

I ako to ne želim,ali srce je jace....radi šta hoće...

Boze kako ova bol me peče,a još vise kad znam da tebi nije stalo...

Prolaziš pored mene nasmijan i sretan kao uvijek,izgleda da sam ja u tvom životu bila samo epizoda vise...Dok si ti bio život moj...

Plakati vise ne mogu,jer suza nemam ali žaliću do kraja života sto nisam odmah shvatila koliko ti značim...Zašto opet ja??

Moram da budem ta,koja će patiti i plakati dok ćes ti uživati???

Zašto opet ja,da nosim tamu i tugu sa sobom,dok ćes ti nastaviti dalje kao da nikad ni postojala nisam...

Ma neka vise ide k vragu sve,zašto iznova moram da se zaljubim i iznova da patim...

Zašto kajanje uvijek mora biti ovoliko bolno...


Sinoć sam krenula stopama tame,i dosta toga uradila sto nisam trebala...


Da,sad se kajem ali je kasno...


Opet se on u svemu tome pojavio,podigao me sa dna...govoreći mi koliko me voli i da prestanem vise činiti gluposti...


I u tim trenucima tuge,bijesa i mržnje shvatila sam da sam sve to činila zbog njega...Nisam bila ponovo spremna da izgubim osobu koju volim,previše sam slaba za to...


Odlučila sam tražiti spas u alkoholu,ne misleći na posljedice ni na ovo trenutno kajanje...


Pravim se da mi je svejedno,dok mi u srcu tuga živi...

Šta sad???

Moram da krenem dalje,a bojim se...

U očima voljeni osoba vidim razočarenje,sakrivaju to ali ne veoma vješto...

Bojim se da ću zbog svojih gluposti na kraju ostati sama,bez igdje ikoga...

Toliko se bojim ponovnog susreta s njim,bojim se da me je počeo mrziti...

Da će me zamrziti isto toliko koliko me sad voli...

A,tu bi mi i bio kraj...

Tu bi moje stope stale,i izgubila bi se u nepovratnom vrtlogu kajanja...

I sad mi dusa vapi i moli,da iz ovog svega izađem dobro...

Da,me nitko napustiti neće,ponajviše ne on...

Nadam se,a nada uvijek živi i kad je možda ne bi trebalo biti...

Zao mi je Ljubavi,za sve sto se desilo sinoć...

Zao mi je Drugarice,na nanesenu bol i brigu...

Zao mi je Ljubavi,sto sam te razočarala ali drugačije nisam tugu znala izbjeći...

Zao mi je Ljubavi,sto se nisam mogla kontroli sati,jer ovog puta je previše zabolilo...

Zao mi je...Sad samo još mogu čekati,jer znam sve ću vidjeti u njegovim ocima...

I bez ijedne rečene rijeći, znaću da li mi je tu kraj...

Želim da pobjegnem,da nestajem...

Nisam kukavica ali se bojim...

Je li to toliko lose?Je li to toliko teško shvatiti??

Da vise nemam snage,da se borim da nemam dovoljno nade u sebi...

Bojim se,a nitko nije tu da me zagrli....

Bojim se,a nemam ničiju ruku spasa...

Da pokucam na vrata prošlosti,tu sam ponovo samo da vidim tužnu staru priču srca mog...Do sada sam bezbroj puta dolazila,i u suzama se vraćala u sadašnjost...Ali,ovog puta je drugačije,vrata se ne otvaraju,uporno kucam ali ovog puta sve je drugačije...Crna sjena moje prošlosti,na vratima me dočekuje s riječima "NE PRIPADAŠ VISE OVDJE SAD SI SRETNA"...Moje rijeci se ne čuju,uporno vrišcim tražeći put jer želim tako sam navikla moram da idem u prošlost i ovog puta...Moram da osjetim svu tu bol,da bi ovog puta bila opreznija...Ali,moji pokušaji su bezuspješni i dalje tražim lice stare nade ali ne uspijevam...Sad je sve drugačije,napokon to shvaćam...U prošlosti ne mogu da živim,niti sam živjela...Ali,uspomene su previše bolne da bi ih se stalno sjećala...Crna sjena moje prošlosti me zaustavila i vratila u sadašnjost...Nije mi dala da prođem kroz crne tunele svoje prošlosti,nije mi dala da osjetim bol i tugu...Želi da sad bez ikakve smetnje uživam u životu...Uživam u ljubavi...Uživam s njim...A,da ja sad uživam u bojama ljubavi... Bez obzira na sve,bez obzira na okolnosti,bez obzira na ljude,bez obzira na strah...

Ja ću da se borim za NAS...

Ponekad dođe koji dan kad prošlost proleti mi kroz misli kao san toliko događaja toliko pakla, tako malo raja.

U trenutku se vrati sve kao da putujem kroz vremensko korjenje u sebi osjetim tugu i bol osjetim svoju mladost kao u suze potopljeni mol.

U meni probudi se ona mala nesretna curica pa mi dođe da bi je zagrlila da joj trenom sigurnosti mladost vratim prerano je odrasla, ponovno shvatim.

Ona me uvijek iznova sjeti da i ranjenih krila duša može da poleti samo ako nikad ne dozvoli da se ljubav utopi u suzama boli.

Jednom su mi rekli da čovjek može promijeniti svijet....

da suzom može razbiti kamen i osmjehom topiti led...

Jednom su mi rekli i ja sam vjerovala...

Skupila sam hrabrost i kročila u svijet....da suzom razbijem kamen...da osmjehom otopim led......

Krenula sam koracima lakim poput daha a opet teškim poput stijene.....

Krenula sam....Tada u svojoj samoći ja shvatih da možda i nisam toliko jaka.....

Jer nemam ja suza vise da razbijam kamenje....

Osmjeh mi davno izblijedio je kroz buru života....

Jer vjetar lomio mi krila anđela....oluja odnesla mi snove.......

Sad tako prazna i sama mogu li biti hrabra....

Kako da stvorim tu malenu suzu....kako da osmjeh vratim....

Pružim ruku da dotaknem sunce pa odustanem...bojim se...
Pogledam u nebo kao da nebo daje snagu.....ali samo oblaci tamo....

I tako spustim glavu.....okrenem se polako....

Korakom teškim u stvarnost.....moju stvarnost......

...od slučajnog prolaznika u mom životu pretvorio si se u nešto bez čega teško živim...
sve me na tebe sjeća i taman kad pomislim da nestaješ iz mog srca pojaviš se kao u inat,tek toliko da me podsjetiš da te još uvijek volim...
govore mi da nisi za mene,da ima MNOGO BOLJIH OD TEBE,
spustim glavu i ćutim,ne želim nikom da se pravdam i da govorim da je kasno za to sve...
svoj život sam na tugu osudila,jer osim tebe nikoga ne znam voljeti...
znam da si moje zabranjeno voće,ali ja samo kad sam s tobom mogu pričati o sreći koja me zaobilazi kao sunce kiše i da znam da nijednog voljeti neću više...ne mogu bez tebe,
jer ti si moj život...moje sve...