Svjetlost svjeće miluje zidove, moja sjenka je na jednim od njih,

samo oni znaju sve moje tajne što cjelog života sakrivam od svih...

Na stolu je čaša ne ispijenog pića čudna je svjetlost što prolazi kroz nju,

ja nisam pijanac što utjehu traži, već zaljubljeni pjesnik što prkosi snu...

Ne smijem večeras zatvoriti oči znam da ću opet vidjeti tvoje lice i da će mi obraz nakvasiti suza ujutro kad se probude ptice...

A zora još dugo neće svanuti, kazaljke su došle tek do ponoći, tužno me gleda mjesec iz tame jer zna da mi ni on ne može pomoći...

Onaj koga želim daleko je od mene, u njegovim očima jedini je spas, da mi je barem da ga dotaknem u ovoj tami, da mu čujem glas...

Kroz njegov prozor ulazi mjesečina i čuva ga dok mirno sanja, a sve što želim u ovom trenu to je da snove meni poklanja...