Postala sam slika jednog razrušenoga sna,
obris nečijeg sjećanja, dio nekog dna.
Postala sam blijedo lice, s pogledom bez sjaja,
s usnama bez izražaja.
Postala sam jesenja kiša,
izgubljena u toplini ljeta, posljednja kap, proljetna sjeta.
Postala sam sjena, pratim kišu dugu, putujem s vjetrom i u sebi nosim tugu.
Postala sam kip živog srca, nijema, mrtva, sama, ali ipak živa- uz otkucaje srca.
Otišla je duša i odnijela sva pisma,
sve slike sve riječi, ništa sačuvala nisam.
Ni njega koji mi je nekad bio sve,
ni onu ljubav, koja sad ubila me….
Nema komentara:
Objavi komentar