Dotakla bih te kao nekad...

Da znam samo kojim putem snovima lutaš tražeći ljubav, našla bih te, dotakla bih te, kao nekada...

Da samo mogu da doletim, uzalud pružam uvela krila ovo nebo ne razumije sreću...

Dotakla bih te kao želja; znam da me želiš i da me pratiš nekim mislima kad nikoga nema da te utješim...

U tom trenu na nekom drugom kraju čežnje ja sam sama...
A dotakla bih te kao san, da smirim ti uzdah, da začaram ti usne i umirim te rukama tražeći samo da me čvrsto stegneš, da mi samo kažeš da sve prošlo je...

Dotakla bih te kao miris kad ideš poljem, kad u njemu nađeš neki mali svijet...

I onda kad sve nestane, još uvijek osjećaš miris poljskog cvijeća, još uvijek si tamo još uvijek me pratiš...

Dotakla sam te svojim riječima, ali nije to sve, ne, nije još kraj, još uvijek čekam te...