On mi ljubi tvoje ožiljke,,

dok ih ljubi molim Bogove

da ih ti poljupci zacijele..

gledam ga a vidim lice tvoje,

lice nekadašnje sreće moje,a najveće boli godine ove...

On me čuva on me pazi on cijeni sve ono sto tvoja noga htjela je da gazi...

On mi daje sve,ali bol u meni ostaje..

bol zbog onog sto mi učini ti,j

a zbog tog ne znam voljeti..

Osjećam bol... koliko mi je još ostalo?

...Možda dva dana... ili samo jedan...

Ali ni to nije sad važno, bez tebe je svaki bijedan...

Praznini nema kraja,dubok je jaz između nas sad...osjećam da sam tako blizu ruba...ali ne bojim se, očekujem pad...

Osjećam bol... koliko mi je još ostalo?...

Možda dva sata... ili samo sat...

Zašto i ja nemam posljednju želju,vidjeti te i zadnji poljubac ti dat...

Svi poljupci do sada u zaborav su pali...ne sjećam ti se ni glasa više...naša imena ispisana krvlju isprala su mojih suza kiše...

Osjećam bol... koliko mi je još ostalo?...Možda dvije sekunde... ili samo jedna...

Za tren ću u vječnost poći,čista od grijeha, kao dijete čedna...

Moj zadnji uzdah i otkucaj tihi čuti ćeš i znati da napuštam sebe..jer ne osjećam više bol...sad osjećam samo tebe...

Mrzim te..

sjeti se stihova

što sam ti ih pisala..

sjeti se suza,

što sam ih brisala..

sjeti se l ljubavi, koja ne prolazi..

sjeti se tuge koja ne odlazi..

sjeti se srca, koje te voli..

sjeti se rane koja me boli..

sjeti se ove pjesme kao uspomene..

sjeti se jednom nakon svega mene..

ako naši pogledi se spoje,

kad ljube prođeš pored mene,

ja te molim sakri suze,

ako ti se vrate uspomene..

sakri suze ljube,

jer ja svoje neću moći..

nikad te se neću sjećati,

jer te nikad neću ni zaboraviti..

Mrzim te, ali te volim još i više..

Još jedno poglavlje života mog završeno.

Još jedna tužna priča ispričana i na kraju te priče stoji jedna riječ... zbogom.

Voljela sam ga kao nikoga do sada. Pružao mi je uporište u svom naručju kao sto nitko do sada nije. Kraj njega sam se osjećala sigurno. Daleko je sada od mene.

Tako će ostati zauvijek. Vrijeme će izliječiti moje rane, ali ostati će riječ napisana na ovom papiru. Ostaće i moje sjećanje, ostati će veza koju ne želim da zaboravim.

Ne želim da zaboravim da sam ga imala, ne želim zaboraviti da sam bila njegova.

Za njega će u mom srcu uvijek postojati mjesto, koje će uvijek biti samo njegovo.

Postojat će, ali će zauvijek ostati prazno.. jer je on tako želio.

'Cuz we lost it all

Nothing lasts forever

I'm sorry I can't be perfect

Now it's just too late and

We can't go back

I'm sorry

I can't be perfect

Ostale su oči natopljene suzama...

i moja borba protiv istih...

dakle ostala je mrvica dostojanstva.
Dovoljno riječi,

Dovoljno pogleda,

Dovoljno vremena,

i dovoljno ljubavi..
Očajnički molim da nestaneš iz mene...

Da se vratim na početak...
...i ponovo počnem učiti voljeti srcem žene...

Nekad,ali samo nekad poželim da se izgubim negdje gdje me nitko neće naći...Gdje ću moći živjeti onako kako ja želim,a drugi mi neće suditi zbog mojih postupaka....Poželim da odem na to mjesto,gdje poslije mene svaki će se trag izbrisati...I nitko da me ne nađe,dok ja to ne poželim....ako poželim....Želim na to mjesto,ponekad tako jako da počnem da sanjam kako sam tamo bez brige,bez bola bez duše i srca....Da zaboravim šta je bol,patnja i tuga....Da ne pomislim na prošlost,da je skroz izbrišem iz svojih misli....Ponekad se zapitam,zašto uopće postojim koji je moj cilj,da li ga uopce vise i imam..Ako sam ga ikad i imala,izgubila sam ga negdje nesvjesno i zaboravila na njega...Ne mogu a da ne kažem,da glavni krivac sto se osjećam ovako jesam sama ja.....Neću život kriviti,on mi je samo pokazao da nemam šta tražiti na ovom svijetu...Treba da odem negdje,i da me svi zaborave...A znam,sigurna sam da će me brzo zaboraviti,neće me se nikad vise sjetiti...Tako je i bolje,večeras sam onako jako i čvrsto odlučila da prestanem da živim za prošlost...Promjenit ću se,ali ne zbog drugi nego zato sto ja to želim...Postat ću okrutna,hladna i tek sad ću dati svima razlog da me ne požele u svom društvu...Zašto da ja uvijek patim,mogu to da spriječim....Postaću bezosječajna,jer znam kad nešto odlučim tako ce da bude...Ne želim vise da ja u svakoj epizodi svog života budem ona koja je zaplakala ona koja je krivicu ponijela....A ponajviše da budem ona koju svi znaju samo tužnu....Zaboravit ću da ljubav postoji,zaboravit ću na osjećanja na bol i patnju....Postat ću hladna,kao ovaj snijeg sto večeras pada....Promjenit ću se,promjenit ću se,promjenit ću se.....Vjeruj mi da ocu.....Od sutra rađa se nova JA.....ona JA koja ne zna šta je bol tuga a ponajviše ona sto ne zna šta je LJUBAV....

Riješio si,šta je htjela...

Da u tebi mene nema...

A prvo ti veće ona reče...

Bez mene si mrtav čovjek...

Prije na dan tražio si...

Da ginem,ginula sam kroz te dane...

Bila nekad sretna žena,

a sad sam stalni gost TAME...

Opet se noć spusta. Dodiruje me svojim hladnim kandžama, i prolazi mi kroz kozu! Drhtim kao prut dok se dijelovi moje rastrgnute koze nalaze oko mene i krv ne prestaje teci!! Moj život je bez Tebe krug načinjen od vatre koja vječito gori, a svaka moja suza je novi zar. Svi odlaze od mene i navikavam se živjeti sama, bez glasa uz lažni osmijeh, dok sebe uvjeravam da je stvaran! Prikaz lažnih iluzija čini me sretnom, bar na tren.,a onda se opet privikavam živjeti uz tišinu koja me nikad ne napuštah, već me uvijek dočeka raširenih ruku i tako padam u njen zagrljaj nijemo i šutke. Opet se povlačim u svoj kutak, u svoj svijet, u svoj...krug. Ležim i miluje me strah koji dolazi iznova , koji nikad i ne odlazi, već se javlja da me napomene da mi je on vječiti prijatelj i da me nikad neće ostaviti. Sudbina svojim zubima škripi, rezi... Dodiruje me ljudska okrutnost, Nadati ću se svaki dan onom sto je meni nedostižno i neostvarivo. Jeza mi kroz dušu prolazi. Vjetar mi lomi kosti. Oluja me odnosi daleko. Možda u svijet koji zaslužujem..

Ostavila sam te bez riječi objašnjenja jer nisam htjela biti ja ta koja je ostavljena...

I još uvijek vidim tvoje oči na kraju kako me tužno pitaju, jer ne znaju...

Sad te tražim u prošlim noćima, slušam tvoj glas negdje u mislima...

Gledam tvoje lice, milujem prazninu, suze nečujne razbijaju tišinu...

A moglo je tako lijepo da nam bude...

Da ti nisi slušao druge ljude kako ti govore da nisam za tebe...

Jesen prolazi i godina tko zna koja...

Nisam sa tobom, ali i dalje tvoja sam...

Da tražim drugog, džabe, ne mogu, jer i dalje se molim tebi, kao jedinom Bogu...

Tužna je priča ove moje tuge što sam te ostavila, zar da krivim druge...

Priznajem i sa tom ću istinom ostariti...

Nisam se znala za nas boriti...

Ono što ću ti reći neka ostane tajna između tebe i mene, dva srca prividno spojena zlatnom niti... Zašto sam čekala da se i posljednja nada ugasi da bih otišla...

Sramotno priznajem da te više ne mogu ovakvo voljeti jer me iznova guši osjećaj da te nemam, da ti zagrljajem ne mogu pokazati gdje pripadaš...

Niti ljubiti lice anđela...

Ja više snage nemam da budem blizu tebe na ovaj način jer tvoja hladnoća u mome srcu izaziva jezu...

Osjećam da polako nestajem u tvom crnom oku treptaja, ne mogu više niti govoriti...

Slomio si jednu dušu na komade...

Stoga neka ovo bude moje posljednje zbogom zadnji poklon tebi anđele bez duše ostajem vjerna molitvi da jednom shvatiš šta je prava ljubav i kako se voli do smrti...

Sjeti se..

“Sjeti Se Mene”

Kada ti gorka suza, nježno lice pokvasi i loše ti u životu krene...

Sjeti se mene i dođi da ti obrišem poljupcem suze vrele...

Da te moje ruke zagrle i utješe...

Ostani u mome zagrljaju, da te sačuvam od tuge i bola jedina ljubavi moja...

Tvoje lijepo lice želim uvijek, osmjeh da krasi i tvoje dobro srce da cvijeta od sreće i radosti...

Zgažene duše, srca lomljenog hiljadu puta, očiju sa milion isplakanih suza, usana sa toliko nejasnih riječi, bez daha, bez osmjeha iskrenog, bez pogleda toplog - tražim ga... ili čekam?! NJEGA, koji će mi donesti radost u život, NJEGA, koji će promijeniti navike, NJEGA, koji će me imati u potpunosti, u cijelosti, koji će me dobiti podatno, toplo, nježno, iskreno...
Čekam ga da dođe na vrata srca mog, da zavladah cijelim mojim bićem, da me veže lancima za svoje srce, čekam ga - tog princa iz snova, iz mašte...
Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji; nije idealan, jer ideala nema... Jednostavno, čekam ga, ma kakav da je, čekam NJEGA, s kim ću podijeliti svoj život, svoje mane, jer ih imam i ja, čekam NJEGA, s kim ću se savršeno uklopiti u mozaik života...

Htjela bih znati hoće li nas sudbina ponovno spojiti.. htjela bih znati hoće li vrijeme i udaljenost ovu ljubav izbrisati...


htjela bih ti toliko toga reći, a moram ćutati... htjela bih suze pustiti da teku, a moram ih skrivati...


Htjela bih reći da te ne volim, ali ne mogu sebi lagati... htjela bih da sam sretna, a moram patiti... htjela bih te preboljeti, a znam da neću uspeti... htjela bih one dane ponovno proživjeti, a znam da se vrijeme ne može vratiti...


Htjela bih znati šta se vrti u tvojoj glavi, a to je nemoguće saznati... htjela bih ti čuti glas i sve ti priznati... htjela bih da barem nakratko budem tvoja, a onda me možeš ostaviti... htjela bih te samo jednom poljubiti, a onda možeš nestati...

HTJELA BIH ZNATI MOGU LI SNOVI IKADA STVARNOST POSTATI...

Volim te..

Ako me voliš, ne daj da gazim stazama tuge, ne daj da me grle tuđe ruke! Jer bez tebe sam kao nebo bez zvijezda, kao nebo bez duge, zato ne daj da me tuđe usne ljube!!!
Volim da slušam vjetar i kišu, da sama lutam unaokolo kroz šumske tople tmine...

Kad oblaci nebom nalete ja sve njegove nade bih htjela i sve ciljeve da znam... Tješim se kad kao putnik u neki tuđi stan kroz prozor gledam: tiho sav svijet taj nepoznati posmatram kako živi, sretan je ili pati...

Pa, nepgledavši se, sve to odnosim u svoj dan...
Al`noću, kada zvjezde gledaju u moj dom i kad nemilosrdno sude nad mojom glavom, zebem u dnu svog bića i posmatram sa stravom tuđinu i pustoš samog srca mog...
Volim te...

LJUBAV..

Bilo je hladno,

koračali smo ulicom punom drveća.

Koračali bez i jedne riječi.

Gledala sam ispred sebe i brojala korake,

a onda sam te pogledala...

Misli su te odvukle daleko nisi bio tu kraj mene,

već daleko negdje...

Ali tada si me pogledao i rekao: Volim Te!!!

“Daljina..”

Pitam se često zašto Bog stvori dvoje,

koji se vole ali moraju da koračaju različitim putovima...

Zašto svet nije jedan, i zašto nas uvijek daljine moraju razdvajati od voljene osobe...

Zar ponekad stvarno moraš da sanjaš sreću, a ne možeš da je osjetiš...

Ponekad me srce zaboli za njim, za jedinim...

Upitam samu sebe zašto ga volim kada ne mogu da budem sa njim?!!!

Jednom ću ti doći, tiho na prstima, u san... Mučit ću te svojim nježnim riječima i plahim, blaženi, najljepšim osmjehom koji si tako obožavao...
A ti me nećeš moći dotaknuti... Ja ću visoko letjeti... lebdjeti na oblacima sreće, a ti ćeš me samo sanjati... i možda se sjetiš kako je lijepo, prekrasno bilo...
Kako smo se savršeno voljeli i kako smo vjerovali da smo stvoreni jedno za drugo... sjetit ćeš se... i dok me budeš gledao... takvu uzvišenu... ne dodirljivu... Poželjeti ćeš da nikada nisi onako okrutno prekinio našu ljubav, naše savršenstvo...
Poželjeti ćeš me kraj sebe, da ti se i dalje smijem na onaj moj, poseban način i da ti šapćem nježne reci na uho... poželjeti ćeš da sam još tvoja... i tiho ćeš jecati u tišini tamne noći...
A kad otvoriš oči, slijedit će veliko razočaranje, jer je sve bio samo san... Ti znaš da ti se neću vratiti i da ti ne mogu oprostiti... Ti znaš da me nikada vise nećeš imati...
I znaš da ti se nikada neću smješkati i šaputati... Ti znaš da se nikada nećeš moći igrati s mojom kosom i da me nikada, NIKADA više nećeš tužnu vidjeti... A ja... opet, opet ću ti doći u snove i nemilosrdno te mučiti i kidati svojim osmjehom, svojim riječima i pogledima... a ti me nećeš moći dotaknuti... i nikada više povrijediti...

Dotakla bih te kao nekad...

Da znam samo kojim putem snovima lutaš tražeći ljubav, našla bih te, dotakla bih te, kao nekada...

Da samo mogu da doletim, uzalud pružam uvela krila ovo nebo ne razumije sreću...

Dotakla bih te kao želja; znam da me želiš i da me pratiš nekim mislima kad nikoga nema da te utješim...

U tom trenu na nekom drugom kraju čežnje ja sam sama...
A dotakla bih te kao san, da smirim ti uzdah, da začaram ti usne i umirim te rukama tražeći samo da me čvrsto stegneš, da mi samo kažeš da sve prošlo je...

Dotakla bih te kao miris kad ideš poljem, kad u njemu nađeš neki mali svijet...

I onda kad sve nestane, još uvijek osjećaš miris poljskog cvijeća, još uvijek si tamo još uvijek me pratiš...

Dotakla sam te svojim riječima, ali nije to sve, ne, nije još kraj, još uvijek čekam te...