Nebo je počelo poprimati boju njegovih očiju, i svuda oko mene njegov lik pronalazim u drugim licima. Onim blagim pogledom me miluje, osjetim ga naprosto tu, na svojoj koži. Gubim se. Nestajem. Stapa se sa prelijepim danom... Njegov glas se gubi u šumu lišća dok hodamo zagrljeni. Više nije ni bitno šta govori, bitno je da je tu. Da sunce miluje moje lice, da su njegove ruke oko mog struka, da osjetim njegov dah na vratu... Bitno je kako nam se prsti ponekad isprepliću, kako miluje moju kosu, kako mi ljubi vrat. Bitan je onaj način na koji me gleda i smiješi se."Pričao sam joj svašta pokušavajući da je ne poljubim. A ona je sjedila i slušala kako joj pričam svašta znajući da pokušavam da je ne poljubim..." Gubim se. U njegovim plavim očima, gubim se.. Pokušavam pronaći prave rijeci dok idem prema njemu, pokušavam opisati sve ovo, ali sve sto mogu je zagrliti ga samo jace i slušati otkucaje njegovog srca kako prekidaju tišinu među nama. Ali kakva bi privilegija bila pretvoriti tvoje poljupce u naviku i svako veće se opijati tvojim pogledima. Treba mi stalno. Treba mi da je tu. Da ga gledam, da ga ljubim, da ga grlim. Treba mi da ne ide. Da idemo zajedno. Da gazimo otpalo lišće, okupani suncem, smijemo se i govorimo jedno drugom ljubavne riječi na stranim jezicima. Treba mi da udišem njegov miris, da dođem kući i mirisem na njega.. Da pjevušim zaljubljene pjesme u bunilu, u sreći, u ljubavi... Bas ovako mi treba. "Osjetim ponekad, tako niotkud, njegov miris i poželim da je tu…" Ovako, najljepše, u najljepšem gradu, sa njim. Sa najljepšim očima, sa rukom u ruci, sa ubrzanim otkucajima..

Tu sam da voliš me, kad nemaš koga..

Da me psuješ, mrziš i obožavaš..

Onda kad si sam..

Bez igdje ikoga..

Kad osjećaje ispustiš negdje pokraj puta..

Pokupiti ću ih ja..

Donijeti ih na tvoj prag ..

I osjećati s tobom iznova..

Da plačeš, kad nemaš s kim..

Tu sam i da nju zaboraviš..

SNOVI..

Sinoć....poslije dugo, dugo vremena. Sinoć kad ponoć ona me podsjeti na stara vremena. Bila je ista, moja soba obasjana istim sjajem mjeseca, a miris tek upaljene svijeće brzo se širio u maloj sobi... Sinoć... kao nekada davno, poželim ono u čemu sam najbolja. Prizvah sjećanja i prepustih se tim čudima koje uvijek iznova izvlačim iz srca. Odakle sada to sve, odakle takva noć, odakle sad opet taj mjesec koji me podsjećao na nekoga, kao prije...na nekoga, kome ime ne spominjem...jer, znam da bolje je tako. Sjela sam u vlak  sjećanja i od stanice do stanice moje prošlosti počeh putovati....Bila je to duga noć, prepuna svačega... Ljudi razni prođose pored mene, poznata lica ali duše njihove nikada ne stigoh upoznati. Kako je sve to čudno...Toliko vremena, toliko ljudi, a tako malo od svega ostade...Pa čak pomisliš da je to izgubljeno vrijeme pa požališ sto si ga potrošio na bezvrijedne...A dalje se samo od sebe nadoveže pitanje da li je to stvarno bez vrijedno, jer kad pogledaš naučio si nešto... Nakon svega da sam postala bolja kao čovjek, nisam....Kako kažu 'Dobar čovjek je uvijek bio naivan' , a ja poslije svega vise naivna nisam... I tako putujem od jednog perona do drugog, srećem svoje snove koje sam usput ispuštala...Bili su lijepi. Bilo mi ih zao pa usput i pokupih par njih, da ih nastavim sanjati... Sretoh mnoge ljude koje sam voljela, njih se nisam usudila ni pogledati...Bojah se da, ako ih pogledam, moj obraz e biti prljav kao i njihov, a ne dam se... I zaljubljena sam bila....U mnoge lazi, svjesno vjerovala (ili sam željela da vjerujem...), kad vidim tamo u daljini, nestala je i ljubav, kiša laži je padala....pa se i ljubav poslije dugo vremena isprala...a nije trebala, lijepa je bila....Prva,prava i iskrena ... Razgledam i upijam svaki trun prošlosti moje, ali spustim glavu na svakoj stvari koja u meni budi bol... Ne želim, i ne mogu ponovo osjećati isto...Voljeti, plakati i opet patiti...Ne mogu, i ne želim... A sada da ne griješim dušu, bilo je tu i najiskrenijih osmijeha...Pamtim sjaj mojih očiju, ali žalosno je to sto pamtim samo sjaj u MOJIM očima, teško je kad postaneš svjestan da nitko vise osim tebe nije ni osjetio tu ljubav, takvu ljubav za koju živiš i umireš... Bilo je ljudi kojima se zahvaljujem na mnogim suzama, ali i na osmijesima... ... ... ... Prošla je duga, najduža noć u mome životu...Završilo se moje putovanje....Izađoh na stanici stvarnosti...Okrenuh se i gledam sjedišta vlaka, na svakome sam ostavila po jedno sjećanje...Na početku sam ostavila loša sjećanja a na kraju lijepa..Čisto iz razloga sto sam svjesna da će se takva putovanja još koji put ponoviti i da, kada završim put..na kraju sve to zalijem jednim osmijehom, jer ipak, najljepše mi je, uvijek osmijeh pristajao..

NITKO NE POZNAJE ČOVJEKA..

BOLJE NEGO ŽENA

KOJA JE PRESTALA DA GA VOLI..

Javila bih ti se ja, ovako, ponekad, samo da se uvjerimo kako smo oboje dobro..

 Ali ne smijem... Više bih nam bola nanijela nego što bih nas umirila.

 Ovako šutimo oboje i nadamo se da je ono drugo dobro.

 Tamo negdje, Daleko..

POCESKAJ ME..:-)

SUROVO..ALI ISTINITO..

BILI SMO JEDNOM NAJBOLJI..
O NAMA SU PRICE PRICALI..

KADA IZGUBIS INSPIRACIJU..

I PLACE,PLACE ZEKO MALI..

DANAS SAM SHVATILA..TI SI SMECE OD COVIJEKA..

" Uzalud je..

Čak i da sam jedina žena na svijetu.

 Da me voliš onoliko koliko nitko nikoga nije..

 Da zaboraviš sve loše što smo prošli i da me vratiš s kraja svijeta,

 ni tada ne bi znao da me sačuvaš..

ŠTA OSTAJE OD LJUBAVI..

Telefonski broj u memoriji telefona, koji s vremenom izblijedi, sve dok ga jednog dana ne osjetim potrebu pobrisati... Lozinke od raznih računa kao kombinacija moga i njegovoga datuma rođenja. Ostanu i neke pjesme koje me sjete na njega, i neka mala praznina u srcu kad negdje u pozadini zasvira neka balada. Ostaju i neke ulice kojima smo skupa prolazili, koje još uvijek u svojim zavučenim krajevima skrivaju njegove mirise. Ostane i njegov miris u nosu, i danas toliko intenzivan da ga tražim u svakom muškarcu koja pored mene prođe s njegovim parfemom; osjetim ga na kilometre… I neke stare poruke u inboxu mail-a, koje mi je žao pobrisati jer su svjedoci jedne velike ljubavi...

Ona je jaka jer zna kako je to kada si slab. 

Ona gradi zidove oko sebe jer zna kako je to 

kad zaspiš u suzama..

 

NE PRIČAJTE LAŽI O NJEMU..

Ne, mi više nismo zajedno. Ne čujemo se i ne viđamo. Vrijeme prolazi i nadam se da će s vremenom i moja ljubav umrijeti. Ne, on nije bio onaj pravi. Nažalost. I nije bio ni blizu savršenstva. Imao je mane i znao je jako povrijediti me. Možda nije bio vrijedan mog žrtvovanja za naš odnos. Lagao me je. Razočarao. I još mnogo toga. Ali nikad neću reći da me nije i učinio sretnom,da sam poželjela drugog kad sam s njim. On me znao rasplakati i nasmijat. Poniziti i osvojit. Naljutit toliko da ga poželim otjerati do vraga, ali i zagrlit me tako da poželim da stane vrijeme. Da zauvijek ostane samo moj, On je znao sve. Jednostavno je znao sa mnom. I zato nemojte pričati loše o njemu i govoriti kako je bolje što je došao kraj. Nemojte ga spominjati jer još drhtim kad mu čujem ime. On nije bio pravi, ali ja sam željela da bude. Ne dirajte ranu koja boli i zapamtite: Ako nije bio vrijedan moje ljubavi-neka nije,ali nemate pravo da kažete da je bio đubre i da ću naći boljeg jer sam ga voljela i volim ga baš takvog kakav je! Uvijek će on biti tu. Pored svih koji dođu i prođu, on će i dalje biti tu. Iako to možda ne zaslužuje, iako možda nemaš baš nikakvog razloga da ga pamtiš, i da ga voliš tako dugo i toliko puno, on je i dalje tu. Kad te neka nova ljubav razočara, kad navečer legneš u krevet, i listaš njegove stare poruke, gledaš njegove slike, i vraćaš film na to vrijeme kad ste bili zajedno.. Nebitno, da li je to bila jedna noć, jedna tjedan, jedan mjesec ili jedna godina, toliko te stvari veže za njega. Toliko uspomena se vrati pri samom spomenu njegovog imena. Pročitaš poruku i nasmiješ se, a onda u sljedećoj sekundi zaplačeš, jer znaš da je to prošlo, i da se neće više nikad vratiti.. 

SAMO MOJ..

Želim tebe, tvoje oči, tvoju kosu, tvoje ruke, želim sve tvoje. Želim te voljeti.
– Naravno da mu nisam to rekla, nisam mogla. Ne stvara se hrabrost preko noći, previše je poraza iza mene da bih tek tako krenula za pobjedom koja mi nije obećavala sigurnost.
Te noći, ja sam vrijeme zaustavila dok sam bila u njegovom zagrljaju, gledajući zvijezde i slušajući njegove otkucaje srca, ili mi se učinilo da su to njegovi, a ustvari su bili moji..
 Ne znam, i ne želim znati. Pamtim samo zvijezde, nas dvoje i savršen spoj usana. Bila je noć i bio je moj,  samo moj..

ZA TEBE KOJI NE POSTOJIŠ..

Neću ti spomenuti ime.
neću da itko sazna da
te još uvijek trebam i volim,
a ti....ako sam ti ikada značila
upola manje od onog što si mi rekao,
u ovim ćeš riječima prepoznati.
I nemoj se ljutiti što još
uvijek pišem za tebe.
Toliko sam ti toga napisala,
a još ti nisam rekla sve
što sam htjela.
Ako sad ovo čitaš,
čitaj između redaka jer to
je za tebe.
Više ne znam kako da ti
kažem da je sat vječnosti zastao
kad smo se rastali,
a vrijeme kliznulo
satom prolaznosti.
Neprestano se pitam je li
uopće trebala da jedno
drugom pružamo
ljubav i nježnosti kao što
sada pružamo bol.
Noćas si u mojim mislima bio
tako stvaran i tako blizu da sam
poželjela ne probuditi se.....,
no jutro je ipak došlo i iznova
gledam novi dan bez tebe
i tvojih poljubaca.
Koliko puta na dan poželim
imati te kraj sebe,
koliko puta poželim čuti ti glas
pred vratima svoje duše!!!!!
Kamo i kako bez tebe kad si me
tako dugo držao u mreži
svojih maštanja????
Možda će te moje
riječi iznenaditi,
možda si mislio da te više
ne volim i da sam te preboljela.
Ne znam je li uopće moguće
ne voljeti te.
Bez tebe ne osjećam ništa,
ni ljubav ni mržnju.
Misli su mi potpuno izgubljene.
Molim te ne zamjeri što sam
ovo napisala,
jer riječi nisu važne,
važno je ono to je između redaka,
ono što se ne može iskazati.
Moram još napisati samo ono
što ti nikada nisam imala snage
i hrabrosti reći,
ono što osjećam i što sam
osjećala tijekom svih
ovih godina .koji su već davno
prestali biti iza nas.....
JUČER KAD SI BIO
STVARNOST VOLJELA SAM TE,
I DANAS KAD TE GUBIM VOLIM TE,
I SUTRA KADA BUDEŠ ..

PROŠLOST VOLJET ĆU TE....!!!!

UVIJEK POSTOJI BOLJE..A JA ZASLUZUJEM NAJBOLJE..

Zivot je lijep..
Samo ga treba znati i zivjeti..

NISU MOGLI JEDNO BEZ DRUGOGA..

Stalno je govorila; "NIKADA VISE"
A opet bi mu se vracala.. Stalno je plakala zbog njega,al' nakon samo jednoga osmijeh koji bi on izazvao..sve bi zaboravila..
Patio je i on..da se razumijemo..
Bili su toliko slicni,isti inat, ponos, isti osjecaji..
I stalno su se vracali jedno drugom,nisu mogli jedno bez drugoga a nisu mogli ni skupa..
Takva je ljubav,valjda..