Ovo je posljednja pjesma koju si ti poslao meni i moj posljednji post koji je posvećen tebi..ovo je kraj ovoga bloga kao što je i kraj naše ljubavi..nema smisla nastaviti pisati dalje..

Zbogom ljube moja..

Napuštam ovaj blog, više nema smisla nastaviti s pisanjem..

Bio je posvećen NAMA a mi više ne postojimo..

Nikad ne posumljaj u moju ljubav ona je toliko iskrena i velika..

upravo onoliko koliko ti sumljaš u mene..

Pamti našu posljednju većer jer tada sam ti dala sebe..

i dokazala da se sve može kad se želi i hoće..

Ovaj blog će ostati kao trajna uspomena na jednu 

ljubav, ljubav koja koja će postojati vjećno

ali koja nije bila dovoljno jaka da traje. .

Jezero koje smo oboje voljeli..

Zbogom za kraj..

Još jedno poglavlje života završeno je.. Jos jedna tužna priča ispričana i na kraju te priće stoji jedna riječ... zbogom..  

 Voljela sam ga kao nikoga do sada. Pružao mi je uporište u  svom zagrljaju kao što nitko do sada nije.. Kraj njega sam se osjećala sigurno.. Daleko je sada od mene.. Tako će ostati zauvijek. Vrijeme će izliječiti moje rane,  ali ostati će riječi napisana na ovom blogu. Ostati će i moje sjećanje, ostati će veza koju ne želim da zaboravim. Ne želim da zaboravim da sam ga imala, ne želim zaboraviti da sam bila njegova.. Za njega će u mom srcu uvijek postojati mjesto, koje će uvijek biti samo njegovo.. Postojat će, ali će zauvijek ostati prazno.. jer je on tako želio..

Neke stvari nikada neću razumjeti. Sada to više i ne želim. Budi sretan.. Zaboravi sve.. Samo ti znaš sve,sve što je bilo između nas i koliko si me povrijedio. . Znala sam to od prvog dana kada sam te srela..da će završiti ovako.. Možda je ovako najbolje. Ako je ovo cijena koju moram platiti da ti budeš sretan....Samo idi ljube....

Puštam te ljubavi,  ispisala sam zadnji post ovoga bloga  sažetog  našom pričom..koja će ostati kao pdsjetnik na nas.. Nije bila duga, ali je bila tvoja i moja.. I da se ponovo rodim, opet bih bila sa tobom, ali ovoga puta, sve bi bilo drugačije..

Please forgive me...

Tišina u sobi. Jedini zvuk su tihi otkucaji starog zidnoga sata..

Tek povremeni jecaj propara spokojnost između njena četiri zida..
Shvatila sam nešto.. 

Nešto što sam zapravo oduvijek i znala, no trudila se potisnuti to toliko duboko da nikada ne izađe na svjetlo dana. No, uvijek sam osjećala da visi negdje u zraku, kao tanka nit između zbilje i sna, kao naknadno dodan sloj ukusne torte koji joj pokvari okus, kao prelazak iz djeteta u odraslu individuu, kao ono nešto čega sam se oduvijek pribojavala..
I nosi samo jedno ime..
Tvoje ime..
Zove se Kraj..
Kraj jedne bajke..
Kraj bježanja samo kako bi te vidjela..
Kraj leptirića u trbuhu koje bi pri pogledu na Tebe osjetila..
Kraj ne ponovljivih buđenja kraj Tebe uvijek iznova jedinstven ih..
Kraj dodira popraćenih laganim trncima kroz tijelo i vrelih pogleda..
Kraj milovanja bez imalo srama i skrivenih želja..
Kraj jedinog mjesta gdje sam  pripadala, kraj tebe..
Kraj kasnih šaputanja u našem krevetu koji je bio i ostati će jedini svjedok snage dobivene kad se spoje dva tijela, stvorena jedno za drugo, ali u nekom drugom vremenu, među drugim ljudima..
Kraj sanjanja kućice na malenom otoku gdje nema mjesta za nikog nego za nas i ljubav..
Kraj opraštanja iz jednostavnog razloga što nema jednog bez drugog..
Kraj poljubaca koji po ljuljaju Zemlju i natjeraju je da stane bar na tren..
Kraj glupih prepirki oko stvari koje smo obožavali zakomplicirat..
Kraj razumijevanja bez ijedne riječi..
Kraj snova u magli koji prikazuju tvoj lik..
Kraj dugih poziva sve dok zora ne poljubi dan..
Kraj skrivenih osmijeha poslanih s jednog kraja svijeta na drugi..
Kraj ne ustajanja iz kreveta jer su jedno drugom bili dovoljni..
Kraj putovanja samo kako bi otkrili svoj svijet, skriven među krošnjama drveća, u vrhu brda, uljuljani u naručje jezera..
Kraj maštanja o djevojčici duge smeđe kose i plavih očiju poput Tvojih..
Kraj..
Kraj brisanja suza poljupcima..
Kraj..
Samo kraj..
Šugav, jeftin i bolan kao i inače..
Kraj..
Imala sam njega..
Ali shvatila sam..
Bio je ono što je željela..
Ne ono što je trebala..
Ostao joj je samo kroz suze promrmljan "Zbogom", jedna predivna većer  i posljednji poljubac..
I dok bez riječi promatram  sat kako polagano otkucava plovim nekim svojim  sanjanim obalama.. razmišljam..
Oprosti mi..
Kraj..

Sjećaš li se..

Sjećaš li se ne izgrađene autoceste..i našeg prvog jutarnjeg svitanja tada..

Dana punih ne izvjesnosti i ne dostupnog signala..

Božića u tvojem zagrljaju snijega koji topio na našim usnama..

Otkucaja crkvenog zvona i tvojih poljupca..

Prvog maja provedenoga na benzinskoj..

Tužnih rastanaka i tvojih odlazaka.. 

mojega uplakanoga lica 

i tvoga zabrinutog pogleda..

Naših emocija kad smo se ponovo sreli..

šetnji poljskim putevima i zaljubljen ih pogleda kojima smo se obasipali..

Sjećaš li se ljube moja naše ljubavi koja nas je hranila,

davala nam snagu i volju da nastavimo dalje..

Gdje sve to sad nestalo je..

 

Noćas ću da pijem,nek mi se pomuti razum,noćas će ljubav da sudi,noćas ću prvom pasti na grudi...

Noćas nek misle da sam najgora,da je vrijedno tijelo moje,noćas nek me ljubi ko god želi,a ja ću željeti usne tvoje...

Noćas me mrzi,i ja ću mrziti sebe,ali ne zaboravi noćas umirem jer NOĆAS SAM TAKVA SAMO ZBOG TEBE !!!

Ne boj se..

Ne boj se ljubavi
Ako me ponovno sretneš
Neka te ne bude strah
Ne zasrami se bivše ljubavi
I prošlog života
Pogledaj me samo
I uputi plastični osmjeh
Uobičajeni
I ako poželiš moj zagrljaj
Samo naprijed
Zagrli me
Samo nemoj čvrsto
Da srce ne pukne
A sjećanje se razveže
Ne srami se moje ljubavi
Nikada
I ne zaboravi mjesta
Na kojima smo postojali samo ti i ja
Ne zaboravi tišinu
I moj prigušeni krik
Na tvojim usnama
Ne boj se prepoznati me u gomili
Na izgled hrabrih žena
Ja još tragam za srećom
Mirno zastani
Bez klecanja u koljenima
Dotakni mi rame
I izgovori moje ime
Ako se okrenem
Neka te ne bude strah
Tada znati ćeš da mi zagrobni spomenik
Još nisu podigli
I da nitko ne tuguje za mnom
Toga se zapravo i plašim
Ali brzo na to zaboravim
I koračam našim putevima
Pokušavam doći do kraja
Do pravog odgovora
Na koji nikad nismo naišli
I nije me sram
Pjevam na sav glas
I smijem se
Pa i zaplačem kad me slome
Ali bez straha
I uvijek ću imati toliko hrabrosti
Da te pogledam pravo u oči
I da mi pročitaš sa usana
"ne boj se!"

Odlazim..

Sanjam te..
Gledam te ravno u zjenice..
Tmurne,
jesenje noći
podsjećaju na tvoj pogled..
Plašim se njegove crnine..
Prepun je gnjeva
Mržnje
Prepun hladnoće..
Mrziš me toliko
da mi želiš smrt..
Ipak,
toliko me voliš..
Oči govore..
Pokušavaš ubiti moju ljubav..
Sasvim lagano
Tako najviše boli..
Uspijevaš u tome..
Kriknuh..
Od suza te nisam ni pogledala..
Odlazim
Onako se ne bih probudila..

U boji tvoga glasa
pronašla sam odgovore
i u očima koje su bliještale
i mrzile me kao što nitko nikad nije
u njima sam polako iščezavala...
Vidjeh svoj lik u tvojim zjenicama
odsjaj je bivao sve jači
bilo me je strah
no ne htjedoh priznati.
Stajala sam čvrsto s nogama na zemlji
dok su me tvoje usne klele
i udarale me pogrdnim riječima
svaka riječ boljela je više od šamara
pretukao si me,
sada sam jaka
i ne dam da mi utopiš glas
ne dam da mi progutaš osmjeh
i ukradeš sunce iz očiju
i ne dam da mi mržnjom
uništiš pojam ljubavi
i dok stojim ispred tebe
i gledam te pravo u oči
i vidim samo jad
a mogao si biti i ostati čovjek
a ti doživljavaš posljednji pad
i kao da si pred sudcem
gledaš u tlo
nemaš snage pogledati me kao tada
sada ja znam što je ponos
i što je kazna.
ja ne pamtim grijehe
pamtim samo iskupljenja
ali čovjek je stvoren za grijeh,
za kaznu
i zato da se mijenja...

Hvala ti ljube moja..

Hvala ti što si mi srušio snove

, što si mi zadavao udarce nove,

što mi je srce jecalo od plača,

ali ja sam sve to podnijela i postala jača.

Ali kad odlučiš da se vratiš,

uživa ću gledajući te kako patiš,

moli ćeš me da te ne tjeram od sebe, 

a ja ću ti samo reći: 

“ Srećo, pa to sam naučila od tebe?!

Ujutro kad se budim i kad zora svane,
Krv u mojim venama te zrak u plućima stane,
I kad pogledam svog malog Medu pored sebe,
Voljeni moj ja tada sjetim se Tebe.
Vrata se stvore ispred mene,
Tijelo se iz kreveta uspravi i okrene,
A srce moje povuče me kroz vrata,
I ja ne stanem na kojih dva sata...
Pred sobom vidim tvoje blistave oči,
I znam da bez njih dugo neću moći,
Znam da ne mogu bez tvoga lica,
Bez njega mogu direktno u invalidska kolica!

Samnom ti je kasno..

Došao si kasno i rekao " Sada sam tu"
Ljubio si me strašno
Kao sto si ljubio nju
Rekao si " Zaboravi sve"
Ali iznenadile su te rijeci " Mrzim te"
Tad' si mi pružio ruke i bilo ti je jasno
da si došao uzalud i da je sve kasno...
Gledala sam za tobom i plakala glasno
Vjetar je nosio rijeci
"Budalo sad samnom ti je kasno"

Došao si tiho..nečujno i s osmjehom na licu..
Tim pokvarenim osmjehom..
Gledao me tim pokvarenim pogledom…
Pronašao kutak u mom ranjenom srcu..
I ostao tu…bez pitanja, bez ijedne riječi…
I sve si dublje gradio taj kutak…
Bez dozvole..bez mog pristanka…
I šta sam drugo mogla…
Pomirlila sam se s tim da tu stanuješ…
Nisam te više mogla otjerati...navikala sam se
…i taman kad sam prihvatila tebe ko stanara…
spakirao si kovčege i otišao…
Otišao s onim pokvarenim osmjehom na licu..
A u kutku koji si sagradio ostavio si djelić sebe
Djelić svog pokvarenog pogleda…..
Da me ponekad sjeti na tebe…

Gotovo je..

Ne trudi se
da nađeš opravdanje,
neke se stvari dogode
kad im se nadaš najmanje,
srce je to
ono pukne uvijek gdje je najtanje,
duša boli kad ju izdaju i prevare,
nikad ti nisam rekla što sam trebala,
jer svaki put sam te s povjerenjem gledala,
no čovjek je lud i sebičan,
ali nijedan kao ti dvoličan!

Crna ruža..

Kada umrem
Ostavite na mom grobu
Samo jednu crnu ružu
I ona nek vas podsjeća na moja djela.
Sve što sam imala lijepo
Bila je upravo ona
Jednostavna crna ruža
Koja mi je pravila društvo u praznim danima
Bez ikoga da me voli.

Licemjeri koji me niste voljeli
I zvali me samo kad ste trebali olakšati sebe
Ne plačite nad mojim grobom
Jer znamo i vi i ja da su te suze laži.

Pustite nebo da plače,
Jer samo ono zna za kime treba plakati.
Ako sam jedna od njih i
za mnom će suze liti.

Molim vas samo jednu ružu crnu
Na grobu mi ostavite
Da nađem mir
Koji na ovom svijetu nisam imala..

Za tebe..

Možda je konačno vrijeme da napišem
posljednju pjesmu o tebi.
Ti si najveća nesreča moga života,
Koliko je samo suza bilo prolivenih zbog tebe,
Zbog ljubavi koja to nikada i nije bila,
Zbog sreće koja je bila nesreća,
Zbog radosti koja je tuga postala.
Htjela bih te mrziti,
Ali osjećam sazaljenje prema tebi...
Gadiš mi se;
Nisi ostao muško, nisi se dokazao
Ispao si gad, kukavica, đubre....
Sada se tresem od bijesa prema samoj sebi
Od silnog gađenja prema tebi,
A smatrala sam te anđelom...
Ali ti nisi to.....
Ti nisi ni dostojanstveno ljudsko biće,
Ma ti si odvratan!!!
Reći ću ti samo jedno za kraj:
Neka ti jednom bude kao i meni sad,
I ne moram te nikada više sresti jer u tebi
Nikada vise neću vidjeti covjeka..
Zbogom zauvijek..

Sjedim u kutu sobe,
opet sam noćas sama.
Sjedim i mislim na tebe
a oko mene je tama..
Tužna sam svake noći,
plašim se novog jutra.
Svega što donosi dan
i što će se dogoditi sutra.
Plašim se da ću te sresti,
i da ću ponovo osjetiti tugu.
Plašim se da preživjeti neću,
saznam li da imaš drugu...

Želim te, trebam te, ali uzalud je sve
Gdje god da krenem, nesreća ledja mi ne okreće
Ja stajaću ovdje, tamo gdje ljubav niče
Nikad nismo bili jedno i tu je kraj priće
Nasa bajka ima jako tužan kraj
Sada ostaje samo lažni ljubavni osjećaj..

 Ja zaljubljena sam u pogrešnog..