četvrtak, 14. travnja 2011.

Please forgive me...

Tišina u sobi. Jedini zvuk su tihi otkucaji starog zidnoga sata..
Tek povremeni jecaj propara spokojnost između njena četiri zida..
Shvatila sam nešto.. 
Nešto što sam zapravo oduvijek i znala, no trudila se potisnuti to toliko duboko da nikada ne izađe na svjetlo dana. No, uvijek sam osjećala da visi negdje u zraku, kao tanka nit između zbilje i sna, kao naknadno dodan sloj ukusne torte koji joj pokvari okus, kao prelazak iz djeteta u odraslu individuu, kao ono nešto čega sam se oduvijek pribojavala..
I nosi samo jedno ime..

Tvoje ime..
Zove se Kraj..
Kraj jedne bajke..
Kraj bježanja samo kako bi te vidjela..
Kraj leptirića u trbuhu koje bi pri pogledu na Tebe osjetila..
Kraj ne ponovljivih buđenja kraj Tebe uvijek iznova jedinstven ih..
Kraj dodira popraćenih laganim trncima kroz tijelo i vrelih pogleda..
Kraj milovanja bez imalo srama i skrivenih želja..
Kraj jedinog mjesta gdje sam  pripadala, kraj tebe..
Kraj kasnih šaputanja u našem krevetu koji je bio i ostati će jedini svjedok snage dobivene kad se spoje dva tijela, stvorena jedno za drugo, ali u nekom drugom vremenu, među drugim ljudima..
Kraj sanjanja kućice na malenom otoku gdje nema mjesta za nikog nego za nas i ljubav..
Kraj opraštanja iz jednostavnog razloga što nema jednog bez drugog..
Kraj poljubaca koji po ljuljaju Zemlju i natjeraju je da stane bar na tren..
Kraj glupih prepirki oko stvari koje smo obožavali zakomplicirat..
Kraj razumijevanja bez ijedne riječi..
Kraj snova u magli koji prikazuju tvoj lik..
Kraj dugih poziva sve dok zora ne poljubi dan..
Kraj skrivenih osmijeha poslanih s jednog kraja svijeta na drugi..
Kraj ne ustajanja iz kreveta jer su jedno drugom bili dovoljni..
Kraj putovanja samo kako bi otkrili svoj svijet, skriven među krošnjama drveća, u vrhu brda, uljuljani u naručje jezera..
Kraj maštanja o djevojčici duge smeđe kose i plavih očiju poput Tvojih..
Kraj..
Kraj brisanja suza poljupcima..
Kraj..
Samo kraj..
Šugav, jeftin i bolan kao i inače..
Kraj..
Imala sam njega..
Ali shvatila sam..
Bio je ono što je željela..
Ne ono što je trebala..
Ostao joj je samo kroz suze promrmljan "Zbogom", jedna predivna većer  i posljednji poljubac..
I dok bez riječi promatram  sat kako polagano otkucava plovim nekim svojim  sanjanim obalama.. razmišljam..
Oprosti mi..
Kraj..

Nema komentara:

Ljubav to si ti..

Ljubav to si ti..

Tebi ljube..

Fališ mi..

dividers/>