Nisam odrasla u ljubavi
Da ne bi mogla shvatit da je nema..
Moje ime odzvanja u praznim dvoranama
Lažnih krikova , i bešćutnih lica..
Oduvijek me fasciniraju čarolije neba,
Zar život nam nudi ono što treba a mi ?
Mi smo mimo sebe i sudbine svoje..
Nema reda mi nismo ti koji se pitaju,
Kao da o nama neki drugi odlučuju.
Mi smo neki ljudi snova..
Koji se zovu paralizirani..
Sad bih mogla pisat s toliko tuge ,
Da svijet samnom plaće..
Iza sebe sam ostavila toliko toga ,
Da nijedna rijeka suza ne bi oprala tu bol i tugu..
Nismo se razišli đaba , nismo njoj dopustili da odrasta,
U obostranoj ljubavi bez veze ne..
Jednostavno sve što je među nama vrijedilo dotrajalo je,
I vjeruj ovo je zadnji put da ti bilo što pišem,
Pokušati ću,dat ću sve od sebe da te s lica zemlje mi ove zbrišem.
Ma koliko me to bolilo ili to ne htjela ,
Moje tijelo još uvijek osjeća posljedice tvojih nedjela..
Odlazi moje su oči prazne žurim u nigdje sama,
Stoga odlazi i jednostavno ne okreći se za nama..
Nema komentara:
Objavi komentar