Cijeli moj se srušio svijet,
Kad sam vidjela kako ljubiš je,
Kao da me je val boli oblio,
Dok si ti drugu grlio.
Razdire se duša u milion sitnih komadića,
Poput stakla slomljena,
Samo što suze oči nisu ispunile,
Sve nade u meni su se srušile.
Gledam te a taj prizor tako boli,
Kao da u meni lavina izdaje gori,
Okrećem se jer prva suza niz lice klizi,
Ne želim da je nitko ovdje prisutan vidi.
Ti mrtav pijan u svom zagrljaju je ljubiš,
A ja sve to gledam i u suzama se gušim,
Nesvjestan tvoje ruke svuda su oko nje,
Odlazim jer više ne podnosim te.
U tom trenutku u mom pogledu pao si na najdublje dno,
Sada žalim što sam izgubila vrijeme zbog tebe,samo da bi mi napakosio,
Odlazim i tvoje ime više ne želim čuti,
Svaka moja nit za tebe se ruši.
Okrećem se i uzimam svoje stvari,
Jer ovdje više ništa me ne može da zadržati,
Ono što je nekada u meni lijepoga za tebe bilo,
Sa ovim prizorom sve si srušio.
Sutra kada dođeš sebi nemoj da me gledaš,
Jer kasno je stvari ispravljati poslije svega,
Nećeš u mojim očima više vidjeti sjaj što je za tebe sjao,
Nećeš više me prepoznati onakvom kakvom si me znao.
Ne želim niti razloge,niti izgovore slušati,
Jer i najpijaniji da si razum ne možeš gubiti,
Ne zanima me ničija niti jedna riječ,
Dovoljno je sve što si učinio večeri te.
Jednom kad me iznevjere,teško greške praštam,
Ma koliko da se kajao ja ti to ne opraštam,
Da si samo bio na mom mjestu i osjetio onu bol,
Sumnjam da bi i ti tako što ikad oprostio.
Zato ja odlazim kroz maglovitu noć,
Što dalje od tvoga pogleda,više pored njega ne želim proći,
Odlazi sa boli i tugom u duši,
Ostavljam te u tuđem naručju dok se moj svijet ruši…
