Uvijek predvečer ostavim otključana vrata,

možda se jednom opet sjetiš gdje ja živim..

Jer još dio si mene kao što je minut dio sata..

i više ne nam koga da zato krivim..

Uvijek u pode postavim stol za dvoje,

natočim vino u dvije čaše..

Nazdravim svima ali i u ime tvoje

za sve ono što se nekad zvalo naše..

Uvijek ljudima pričam o tebi, kao da si i danas tu..

I nikad drugima priznala ne bi,

da sa sobom odnio si moju sudbinu..

Svakog dana o tebi maštam,

samo lagano sklopim oči..

I vidim sliku kako ti praštam za sve uplakane noći..

Uvijek se nasmijem jako,

kad se sjetim tvojih riječi..

I bilo bi stvarno lako,

da je istina ono što pričao si mi o sreći..

Uvijek se pitam zašto baš ti?

Zašto si baš morao biti taj?

Slomio mi život u trenu,

a i dalje ostao u meni..