"Zar ti nije dovoljno sto si mi ukrao sve? jel mi moraš i snove krasti,zašto se pojaviš u svakom?
Zašto vise ni tamo nisam sretna....zašto se gubim u svakom segmentu svog života?
Odbacujem njih od sebe,iste one ljude koje toliko volim,jer me tjeraju od tebe...
Oni me guraju od tebe,a ja njih od sebe
I nisam sretna. ne!
I padnem na pod svog kupatila i plačem satima....oči nateku a dusa se raspada..svaki dan...
Ako sam nekad mogla da glumim,više ni to ne mogu...
Jer na svaki moj pokušaj da obrišem suze,one sve vise padaju...
a moj osmijeh blijedi
I zašto dalje pitam se,i kome putovi vode,čemu nadam se
ničemu! nemam snova, želja,ljubavi, ni srca..
tek praznina mi ostala..i pogled koji spuštam svaki put kad te neko spomene.."

"Vrijeme je da okrenem film..Zaigrajmo još ovaj put, crno bijela - tabla je tu, figurice uredno poslagane...zaigrajmo ja za tebe, ti protiv svog srca...
Večeras sam razmakla zavjese i skinula sve maske s lica, obukla crnu haljinu samo za tvoje oći skrojenu, biram crne figurice da se uz nju slažu, tebi ostavljam bijele, znam voliš neke svjetlije nijanse i znam da uvijek igraš prvi potez...
Pomičeš ruku da odigraš, a moje srce vrišti od bola, kradeš mi posljednji dah s usana svojim pogledom, red je na mene..ali kako..ako uzmem konja i preskočim pojest će me tvoj pijun, potez bez smisla, vučem neku običnu figuricu i gledam, nista se ne desava, ostaje isto, još jedan potez u tvojoj ruci će presuditi kraj...
Igraš bez razmišljanja, pomičeš figuricu bas kao sto si nekad mene..ali ovaj put nista se ne mijenja..nisi me pobijedio ni ovaj put, a nisam ni ja tebe...
Nastavit ćemo kažeš...a ja se samo pitam kada"

"Jutro me uvijek tako smjelo probudi, okrenem se vješto na drugu stranu kreveta, ružičasta postelja prazna, mirise na prošlost, na tvoje ruke oko moga vrata i kapljice kiše na prozorskim staklima, miris svježih krafni i šalica vrućeg čaja, na desnom ormariću crveni pupoljak ruže i lančić...
Ustajem laganim korakom, na stolu prazan papir, u ruci tvoja slika, jedina koju si mi ostavio za sjećanje, par rijeci mi prolete pred ocima, vješto ih sakrijem u policu sjećanja, tamo gdje su skrivene sve moje rijeci napisane za tebe i život tvoj...moja najljepša nedovršena prica...
Uklesan u spomenik vremena koji sam sama sagradila da me podsjeti na vječnost tvojih uzdaha na mom vratu, ostaješ tu zauvijek kao čarobnjak moje polomljene sreće, kao poetik čiji odraz je moja mirna luka, moje utočiste od hladne noći, a ja najtamnija lutka tvoje podsvijesti, usnim te ponekad cesto, ali uvijek se nekako izgubiš, pretvoriš u sjenu, grizeš mi obraze, u mraku tražiš odsjaj mog oka, dozivas mi ime...ali te nema, ili te nikada nije ni bilo...vise ni sama ne znam...budim se kada vec sve izgubi smisao. A moja podsvijest je čudna stvar, u njoj se poput ringispila sve vrti u krug...nekoć sam sjedila u tvom krilu i molila te da ne dozvoliš snjegovima da zanesu tvoj trag, a ti si me iz prkosa ostavio u crnilu noći gdje nisam mogla pronaći sjaj tvoga osmijeha, boju tvojih očiju, dodir tvoje ruke...i opet sam kao besmrtna lađa zaplovila u tvojim ocima punim ponosa bas kao sto sam ti rekla jednog dana, da neću odustati nikada dok moji dodiri ne postanu tvoje čežnje...od danas do sutra...odavde do vječnosti...
Sat na zidu je otkucavo usnule sate, a ja sam tako željela da si pored mene ti umjesto prazne postelje, da mi na obraze spustiš vrele usne i topli ugriz na vratu da ostaviš kao pečat, znak da mi pored tebe nitko ne treba"

"Jednoga dana kad vrijeme zamete tragove, kad satovi svi stanu i u nosnicama osjetim svjež miris poljskog cvijeća, kad u poljima maka zarobi se moj pogled u mnoštvu crvenih latica, a nebo kad prolije rijeku suza na moje lice, u glavi se okrene film u nekoj nedokučivoj sivoj boji...posljednji šareni leptir koji će dotaknuti moje obraze su tvoje oći i jedna malena krijesnica u njima, koja mjeri svaki moj dah od trenutka kada sam te prvi put ugledala.
I tko zna kamo će me sve ovo odvesti, kakvim putovima ću proći da bi stigla do vrata tvoga srca, i tko zna hoću li ikada uspjeti pronaći neku malenu kombinaciju slova koja će mi pomoći da otvorim tu čudnu kutijicu u kojoj krijes svoje zelje, tko zna hoćemo li ikada skupa lutati po livadama i pješčanim plažama, krasti zvijezde s neba i skrivati ih u ćeznjive žalove duše, tko zna hoću li u tvom srcu ikada postojati makar kao sablasna sjenka u sutonu naslikana nekim čudnim bojama, a i ako ne budem hoću li ostati zaboravljena mjesečeva školjka, izgubljena u jednoj noći...hoćeš li sjediti u tišini, sam, slušati valove kako svojim lakim tijelima udaraju o stijene, i krike galeba u daljini, pjesmu sirena...
Hoće li možda neka druga djevojka na dnu mora tražiti biserne školjke koje sam ostavila usamljene, hoće li zauvijek ostati na mom tijelu tragovi snenih okova tvoje duše koji su se čvrsto primili za moje tijelo...hajdemo skinuti okove, baciti ih u rijeku, neka ih nijanse zelene i plave odnesu daleko u vrtloge, hajdemo sanjati život, bez rđavih niti koje nas sputavaju, pustiti da nas putokazi srca odvedu do livada, da kiša pokvasi rosnu travu i da me uzmeš u naručje i zavrtiš kao dijete, da te držim čvrsto i vrištim od sreće kao delfin koji skače kada vidi pramac nekog broda u nepreglednoj pučini, kao glumac koji svoju tugu mijenja za neke sitne uloge, kao žena koja voli.."

"Sinoć sam sklopila oči pod sjenkom mjeseca i zamislila zelju, a jutro me probudilo u odjeku tvojih odlazećih koraka i mojih bosih stopala što su te pratila i molila da ostaneš...
Otišao si opet po ko zna koji put ostavljajući me na ivici ponora, sa suzama u očima i molitvom za tvoju sreću, otišao si ostavljajući mi čeznjive niti u srcu i zelju da se opet vratiš, da me zagrliš čvrsto, najbolje sto znaš, u noći obasjanoj neonskim svjetlima, zamršenih uzdaha i svezanih pogleda, samo kada bi htjeo, sklopljenih očiju da me pogledaš...
Samo kada bi htjeo usnuti bijele carsafe mojih snova znao bi da sam nas na njima izmorene snivala,i ako me nikada tražio ne bi, prepoznao bi me po mirisu tvoje koze na mom ramenu..
Presutim li i ovu noć, suze moje razvratne i gorke, progovoriti će, odgovorit će na pitanja koja čes odsutiti, odati će ti da mi uvijek ostane buđenje i jutro izgužvano suzama..."

"Koliko sam puta poželjela da se probudim i budem sretna, da otvorim okice i ispod trepavica, sneno razaznam tvoj lik s desne strane jastuka...bas kao u snu da te zagrlim i oćutim najljepše rijeci...

Ali ja svoja jutra još uvijek suzama gušim u naletu čežnje za djetlićem moga bića koje još uvijek nekako nestvarno počiva u tebi...još uvijek čekam i ne odustajem jer odustati ipak ne mogu, ne želim i neću..jer previše dugo je trebalo da te pronađem, previše dobro me poznaješ i predobro i ja poznajem tebe da bi odustala sad kad sam pobijedila vrijeme i kad je moja ljubav nadmašila sve prepreke do tebe..
Ponekad mi dođe da se otrgnem želji za tobom, ali osjetim da si tu pored mene i kad te nema, i kad si daleko, u srcu praznina odzvanja u tvoje ime i čeka da ju ispuniš nečim sto moje rijeci ne mogu objasniti, nečim sto samo ti razumiješ jer ti si taj, kojeg sam čekala cijeli svoj život...

Ko zna, možda jednom neće vise biti boli, tišine i straha..jednom možda i mene probudi jutro s mirisima tvoje koze..."

"Ja te ne volim riječima već svojim srcem...
ja ti i ne pričam o lijepom danu i sreći...
sve što želim da ti kažem...
srce će ti moje reći...
Ja te ne ljubim usnama već svojom dušom,
i ne krijem osjećaje svoje,
da te stvarno dušo volim ...
neka ti kaže srce moje...
ja te ne želim grliti rukama kao druge
ja kad grlim, grlim bićem cijelim...
a svu ljubav srca mog...
hoću da podijelim sa tobom...
ljubavi moja..."

"Znaš li ti jedino moje...
Znaš li koliko sam samo puta do sada , u ovim proteklim vremenima poželjela da budem barem jedna od milion zvijezda u tvojim očima,?
Da budem barem jedan mali dio razloga
zbog kojeg ti oči tako božanstveno sjaje...
da budem zvijezda koja će ti osvjetljavati put?
Znaš li koliko sam puta poželjela...
da budem barem jedna mala, zraka sunca
što ti ujutro miluje lice dok se lijeno protežeš u krevetu....
još uvijek zbunjen od sna.... da budem sunce u tvome osmjehu
od kojeg ćeš blistati cijeloga života...?
Koliko sam samo puta poželjela..da osjetim mekoću tvoje kože, toplinu tvoga tijela...
poželjela....da osjetiš otkucaje moga srca koje kuca samo za tebe... ?
A večeras...večeras.. sam poželjela da sve ovo traje vječno...
poželjela sam jer to je ono što me čini sretnom ljubavi moja...
sjaj u tvom pogledu...osmijeh u tvojim očima..."

"kada umrem, ne želim
da suzama zalijevaš zemlju moga groba.
ne želim da tvoj život stane
dok sklopljenih očiju ležim nepomično
u zatvoru vječnosti.
bili smo posebni, stapali smo se
kao kišna kap sa zemljom,
nadopunjavali smo jedno drugo
i u najmanjem pokretu,
vodili smo jedno drugo
putevima volje božje...
otkrivali si mnoge skrivene tajne.
za mene poseban si dio čovječanstva,
zato želim da sanjaš moje snove
da živiš kao da sam ovdje,
kao da nikada otišla nisam...
moj duh je i dalje sa tobom,
nosi me u daleku budućnost
koju ja neću upoznati..."

"Ako želiš idi..
neću ti ništa reći..
Stisnut ću srce,
suze neće teći...
Možda bit će teško
i boljeti će malo..
Ali ja ću glumiti hrabrost
da mi do tebe nije stalo.."

'...voljela bih imati strpljivosti
da mogu izdržati ono sto ne mogu promijeniti,
voljela bih imati snage da mogu promijeniti, ono sto mogu,
i voljela bih imati mudrosti da mogu razlikovati to dvoje.."

TI IMAŠ NAJLJEPŠI OSMJEH

"U tvojoj sobi
neposredno
prije svitanja
dolazi tvoj osmjeh
kao da je sišao
sa stranica neke
davno pročitane bajke..

Stvoren u mojem snu
ti me posjećuješ
i kao da ne primjećuješ
da oduzimaš mi dah
sasvim mirno
moglo bi se reći blaženo
širiš svoj osmjeh
po razbacanim
plahtama i jastucima

Primam te u svoj san
bez snage
i bez imalo mogućnosti
da te ipak ne sanjam.."

"Skrivena,za uličnu svjetiljku,
gledam te,krišom,
potrčala bi tebi,
u zagrljaj dragi,,,
Da otplešemo ,ples
nošen,rominjavim kapima kiše..
Ali tvoj korak,izmiče..
i sve je tise i tise..
ti odlaziš..ne voliš me vise..
Ostavljaš me u ovom suludom danu
samu i uplakanu..
ne idi,molim te,
okreni se..još jednom..
još samo jednom dotakni mi lice,
skloni sa obraza ove suze izdajice
sto mi lice peku..ili su to kapi kiše,sto teku..
Ne odlazi.. molim te.. moje srce još voli te..
ne odlazi.. ne odnosi sve sa sobom..
jer ljubavi moja ,meni je bilo samo lijepo
u zagrljaju sa tobom.."

"Brigu je lakše podnijeti udvoje
lakše je zaspati u smiraju dana
svatko od nas traži rame svoje
lijepo je kad nisi sam i ja nisam sama.."

"Ponekad razmišljam o tebi. Znam da me voliš kao što i ja volim tebe..
Ali nismo zajedno. Ti si s njom, ja sam s njim.
A kada te vidim srce me boli jer te ne smijem ljubiti.
Što mi znači što te gledam i što mi pišeš kada ne možemo biti zajedno?
Ostani mi blizu. Budi samo ovdje da te vidim, da te čujem.
Samo da osjetim tvoj miris, samo da čujem tvoj glas.
A ako smo suđeni bit ćemo zajedno.
Volim ono što nemam."

"Čujem, viđaju te s drugom
no nisi sretan baš.
Odnos vam nije skladan
kao što je nekad bio naš.
Govore da si ostario
i da su ti oči pune tuge
i da poslije mene nisi
ljubio mnoge druge.
A čujem i da ti je djevojka
veoma nalik meni,
da ti sve manje sličiš čovjeku
a sve više sjeni.
Kažu i da bojiš me se sresti
jer se bojiš reakcije moje.
Ali ja sam sve zaboravila
i u srcu još nosim ime tvoje.
Iako su nam putovi drukčiji
iako je prošlost iza nas
voljela bih te vidjeti
osjetiti tvoje ruke, čuti ti glas...
Pa da onda zaboravimo sve
i vratimo se u stare dane.
I neka na tren, samo jedan tren
vrijeme za nas stane.

Ali ja sam sve zaboravila
i u srcu još nosim ime tvoje.
Iako su nam putovi drukčiji
iako je prošlost iza nas
voljela bih te vidjeti
osjetiti tvoje ruke, čuti ti glas...
Pa da onda zaboravimo sve
i vratimo se u stare dane.
I neka na tren, samo jedan tren
vrijeme za nas stane.."

"Zašto si me opet slomio?
Zašto, kad znaš da sam već slomljena...
Samo sam u tebe vjerovala,
a sad mi je i povjerenje slomljeno,
zauvijek...
Hoću zauvijek pobjeći od svega,
želim pobjeći od ovog života..
Ali, sve me to zbunjuje,
ili samo od suza uopće na shvaćam što se dogodilo...
Ne shvaćam kuda je sve nestalo?
Zašto sam opet sama?
Sama...
Znaš da ne mogu bez tebe,
jer bio si mi jedina utjeha u životu.
ne mogu više...
Slomio si me, slomio mi srce,
a srce se ponovno ne može sastaviti.
Zato molim te
ne traži me da ti oprostim,
da sve zaboravim...
jer teško mi je.
Htjela bi da si ponovo samnom,
da smo jedno.
Ali kad krenem prema tebi
ispred mene stane sva moja tuga i bol
kao neki veliki zid,
i ne mogu se pokrenuti... Zašto si me opet slomio?
Zašto, kad znaš da sam već slomljena...
Samo sam u tebe vjerovala,
a sad mi je i povjerenje slomljeno,
zauvijek...
Hoću zauvijek pobjeći od svega,
želim pobjeći od ovog života..
Ali, sve me to zbunjuje,
ili samo od suza uopće na shvaćam što se dogodilo...
Ne shvaćam kuda je sve nestalo?
Zašto sam opet sama?
Sama...
Znaš da ne mogu bez tebe,
jer bio si mi jedina utjeha u životu.
ne mogu više...
Slomio si me, slomio mi srce,
a srce se ponovno ne može sastaviti.
Zato molim te
ne traži me da ti oprostim,
da sve zaboravim...
jer teško mi je.
Htjela bi da si ponovo samnom,
da smo jedno."

"Ponekada bih željela da obrišem prošlost...
Da je se nikada vise ne sjećam...
Voljela bih da se vratim vrijeme unazad i da ispravim sve svoje greške..
Bilo bi lijepo,znam...
Voljela bih da počnem život ispočetka..
Da budem drugačija osoba..
Da nikada ne pomislim na nešto ružno...
Da nikada nikome ne zadam tugu,bol,jad...
Voljela bih da sam samo jedna osjećajna,dobra i vesela osoba...
Svi tako misle, ali ja znam u dubini duše i da nisam bas takva kakvom se činim...
Život me mijenja iz dana u dana...
Zbunjena sam,ne znam šta da mislim o pojedinim stvarima...
Želim da vjerujem u bolje sutra... Ali ne znam dali je to moguće...
Bojim se...Uistinu se bojim nekih situacija..
Neke stvari bi mogle da mi okrenu život naopačke..
Ali ja to ne želim..Kažem da sam vesela..
Ne,nisam lažem..Život mi je crn..
Ne želim tugu,uistinu ne želim je...
Voljela bih da je sve ovo san iz koga ću se uskoro probuditi...
I shvatiti da je to samo noćna mora koja se nikada neće ponoviti..
Voljela bih..Ali to se neće desiti znam...
Vrijeme tako brzo prolazi...Svaki početak ima kraj...
Ja se bojim toga kraja...Raspoloženja su mi pomiješana..
Nisam sretna ali ipak osjećam djelić te sreće duboko u meni....
Listopadski dani su mi veoma tmurni i tužni..
Kao da su svi u snu iz kojega će se probuditi tek kada dođe proljeće..
Ali ono nije ni na pragu...Možda me to proljeće promijeni i usreći..
Nadam se....Možda to sunce i toplota promijene moje raspoloženje..
Ne želim da marim za stvari oko mene..Želim da marim za svoje raspoloženje..
Želim sreću...Mogu li je gdje kupiti ?"