"Jednoga dana kad vrijeme zamete tragove, kad satovi svi stanu i u nosnicama osjetim svjež miris poljskog cvijeća, kad u poljima maka zarobi se moj pogled u mnoštvu crvenih latica, a nebo kad prolije rijeku suza na moje lice, u glavi se okrene film u nekoj nedokučivoj sivoj boji...posljednji šareni leptir koji će dotaknuti moje obraze su tvoje oći i jedna malena krijesnica u njima, koja mjeri svaki moj dah od trenutka kada sam te prvi put ugledala.
I tko zna kamo će me sve ovo odvesti, kakvim putovima ću proći da bi stigla do vrata tvoga srca, i tko zna hoću li ikada uspjeti pronaći neku malenu kombinaciju slova koja će mi pomoći da otvorim tu čudnu kutijicu u kojoj krijes svoje zelje, tko zna hoćemo li ikada skupa lutati po livadama i pješčanim plažama, krasti zvijezde s neba i skrivati ih u ćeznjive žalove duše, tko zna hoću li u tvom srcu ikada postojati makar kao sablasna sjenka u sutonu naslikana nekim čudnim bojama, a i ako ne budem hoću li ostati zaboravljena mjesečeva školjka, izgubljena u jednoj noći...hoćeš li sjediti u tišini, sam, slušati valove kako svojim lakim tijelima udaraju o stijene, i krike galeba u daljini, pjesmu sirena...
Hoće li možda neka druga djevojka na dnu mora tražiti biserne školjke koje sam ostavila usamljene, hoće li zauvijek ostati na mom tijelu tragovi snenih okova tvoje duše koji su se čvrsto primili za moje tijelo...hajdemo skinuti okove, baciti ih u rijeku, neka ih nijanse zelene i plave odnesu daleko u vrtloge, hajdemo sanjati život, bez rđavih niti koje nas sputavaju, pustiti da nas putokazi srca odvedu do livada, da kiša pokvasi rosnu travu i da me uzmeš u naručje i zavrtiš kao dijete, da te držim čvrsto i vrištim od sreće kao delfin koji skače kada vidi pramac nekog broda u nepreglednoj pučini, kao glumac koji svoju tugu mijenja za neke sitne uloge, kao žena koja voli.."