"Uhvatim se ponekad kako ležim i zamišljam da je sve kao nekad,moja ruka u tvojoj,a usne na usnama...i da mi prošapučes da me voliš...onako,najviše na svijetu...tako si uvijek govorio...
I onda shvatim kako nas vise nema,i kako da se probudim iz sna,i moram shvatiti da život ide dalje,jer si ti svoj nastavio,pa je red da i ja krenem ovom stazom koja život znaci
Ali me strah kuda dalje,strah me svega sto donosi sutra...iako kraj sebe imam jake i divne ljude koji mi pomažu da idem dalje,ali nitko ne može da me vodi načinom kako si ti to radio...

I onda dođu trenuci kad te ne želim vise u svom životu,kad poželim da te potrgam iz grudi,duše....
Onda shvatim da kad bi pokušala da te potrgam iz srca..ne bi vise imala srce,jer si zauzeo većinu..ni ovu dušu ne bih imala,jer samo tebi pripada...
I kad bih ostala bez duše..srca...morala bih odstraniti i svaki dio svog tijela...sve ima tvoj pečat...
I na kraju bi mi opet misli ostale...sjećanja...i opet ništa ne bih postigla...

I onda ostavljam sve kako jeste....dušu koja pati,srce sto te voli,misli što se samo tebe sjećaju,suze što padaju...i budem zahvalna Bogu što sam imala sreću da prođem ono sve...sto si mi bio sve..i ja tebi.."