"Jutro me uvijek tako smjelo probudi, okrenem se vješto na drugu stranu kreveta, ružičasta postelja prazna, mirise na prošlost, na tvoje ruke oko moga vrata i kapljice kiše na prozorskim staklima, miris svježih krafni i šalica vrućeg čaja, na desnom ormariću crveni pupoljak ruže i lančić...
Ustajem laganim korakom, na stolu prazan papir, u ruci tvoja slika, jedina koju si mi ostavio za sjećanje, par rijeci mi prolete pred ocima, vješto ih sakrijem u policu sjećanja, tamo gdje su skrivene sve moje rijeci napisane za tebe i život tvoj...moja najljepša nedovršena prica...
Uklesan u spomenik vremena koji sam sama sagradila da me podsjeti na vječnost tvojih uzdaha na mom vratu, ostaješ tu zauvijek kao čarobnjak moje polomljene sreće, kao poetik čiji odraz je moja mirna luka, moje utočiste od hladne noći, a ja najtamnija lutka tvoje podsvijesti, usnim te ponekad cesto, ali uvijek se nekako izgubiš, pretvoriš u sjenu, grizeš mi obraze, u mraku tražiš odsjaj mog oka, dozivas mi ime...ali te nema, ili te nikada nije ni bilo...vise ni sama ne znam...budim se kada vec sve izgubi smisao. A moja podsvijest je čudna stvar, u njoj se poput ringispila sve vrti u krug...nekoć sam sjedila u tvom krilu i molila te da ne dozvoliš snjegovima da zanesu tvoj trag, a ti si me iz prkosa ostavio u crnilu noći gdje nisam mogla pronaći sjaj tvoga osmijeha, boju tvojih očiju, dodir tvoje ruke...i opet sam kao besmrtna lađa zaplovila u tvojim ocima punim ponosa bas kao sto sam ti rekla jednog dana, da neću odustati nikada dok moji dodiri ne postanu tvoje čežnje...od danas do sutra...odavde do vječnosti...
Sat na zidu je otkucavo usnule sate, a ja sam tako željela da si pored mene ti umjesto prazne postelje, da mi na obraze spustiš vrele usne i topli ugriz na vratu da ostaviš kao pečat, znak da mi pored tebe nitko ne treba"