Večeras ti šaljem tisuću poljubaca,


pregršt ne ostvarenih dodira,


milion neiskazanih rijeci.


Večeras ti šaljem sve...


sve ono sto si mi obećavao,


a nikad ispunio!


Večeras još patim


i žudim i čeznem i venem


za usnama koje su trebale biti moje,

a nikad nisu postale.

Večeras te kunem svim..

ovom dusom koja dane vise ne zna brojati

i srcem koje puca na pola

samo kad čuje tvoje ime....

Večeras te molim tiho u sebi,

MOLIM , NE ZABORAVI ME.....

ove noći dodirnula sam hladan zidu


mjesto tebe u ovoj noći


da prihvatim ko je ovdje gubitnik


da više ne krivim sebe od drugih


da više ne krijem oči


i vjeruj zid ili ti


sad to dvoje na isto mi dođe


snovi se moji nastavljaju sanjati


šta ako ova ljubav je morala da prođe


pa sretno ti sa nekom


koja na mene te sjeća..

za mene

na tuđem prozoru

ove noći je zapaljena svijeća...

Kažu da,svaka pjesma završi,

i svaka ruža brzo uvene,

vlak mora stanicu da napusti,

al' nisam znala da ćeš i ti mene...

POGLEDAJ GORE U NEBESA

SAD KAD SI ODLUČIO DA NE BUDEŠ MOJ.

POGLEDAJ GORE I KAŽI BOGU

ZAR ZAISTA ŽELIŠ TO....

POGLEDAJ!

ALI GLEDAJ U SAMOĆI..

TAD SHVATIT ĆEŠ DA BEZ MENE TI NEĆEŠ MOĆI.

POGLEDAJ GORE

I TRAŽI ODRAZ MOG LICA

VIDJET ĆEŠ DA SVE JE MOGUĆE

KADA SE VOLE DVA ISTA BIĆA..

Zarobit ću misli i sjećanja na tebe,

učinit ću sve da vrijeme krene...

Izbrisati riječi,

one tvoje teške,

ali, molim te,

nemoj nikada više

pitati za mene..

Ti, samo ti ostani..

Poželim li ikada plakati bez razloga

i biti tužna iako bih trebala biti sretna

i li gledati u prazninu satima i šutjeti...

Molim te,budi uz mene.

Ne postavljaj previše pitanja

i ne traži da opravdavam zašto i zbog čega...

Ne pitaj me nista,

samo me zagrli i daj da osjetim da traješ sa mnom,

da dišeš pored mene i da shvaćaš...

Samo mi pruzi ruku i osjeti drhtaj koji se penje mojim rukama

i ovaj nemir koji me otima..

Osjeti, jer...

Moj će dodir biti dovoljan da razumiješ sve bez i jedne riječi.

Moj dodir mora biti dovoljan da otkriješ da se bojim.

Molim te samo,budi uz mene.

Ne odlazi jer ne znaš sto mi je danas,

ne napuštaj me jer ne znaš sto da mi kažeš,

ne okreći leda zato sto ti nisu jasne moje suze,

ne puštaj mi ruku zato sto ne želiš slušati,

ne ostavljaj me samu jer misliš da mi ne možeš pomoći,

ne dopuštaj da potonem jer ti želiš otići...

Ostani i onda kada misliš da nemaš razloga

i onda kada je najteže ostati

i onda kada bi svatko odustao...

Ti...

Ostani..

Želim te zaboraviti


jer ti si samo požutjela slikau mome sjećanju.


Želim te zaboravitijer ti si prošlost,


a oni koji dolaze su sadašnjost.


Želim te zaboraviti


jer ti si samo u mojoj mašti


daleko od stvarnosti.


Želim te zaboraviti jer ti si.....

Ma ne mogu lagati sama sebi.

Ne mogu te zaboraviti

jer ti nisi samo požutjela slika

u mome sjećanju.

Ne mogu te zaboraviti

jer ti si vječnost,

a oni koji dolaze ne postoje.

Ne mogu te zaboraviti jer

ti si stvaran

daleko od moje mašte ..

Opet mi snove za svoje prste lijepiš

Opet mi se, ni krivoj, ni dužnoj, svetiš...

A opet ćeš na moje rame da sletiš,

Kad zarobe ti srce tuge i slutnje...

Opet me ne želiš u blizini svojoj,

Opet ćeš se dati, ma bilo kojoj....

A opet ćeš da zakucaš na moja vrata

Kad stanu kazaljke sata...

Opet mi suze prosipaš po licu

Opet si u meni povrijedio ženu,

A opet ćeš reći da ti je žao

Al' ja ću tada otići njemu...

Ako ne nađeš sebe u mojim očima,

Ne boj se, u duši te čuvam..

Ti moje si svitanje,java i san..

Ono najvrjednije što imam..

Nitko te nikada zamijeniti neće

I nitko mi neće značit kao ti..

Ovo srce će duboko u sebi

Vječno tvoje tajne čuvati..

Ostavljam ti dio svoga bića,

List svoje mladosti lude..

I želim samo da ga sačuvaš

Maleni dio tebe da budem..

Tiho ponekad da izgovoriš mi ime

Eh ljubavi..da ne zaboraviš me..

Oprosti..

Možda si htio vidjeti moje suze...

Oprosti, nisam ti rekla da su davno istekle zbog njega...

Možda si htio čuti moj plač...

Oprosti, nisam ti rekla da poslije rastanka s njim ne mogu plakati...

Možda si htio čuti riječi VOLIM TE,

ali oprosti...

Nisam ti rekla da moja ljubav

poslije njega te riječi ne poznaje...

Probudi me ljube ti..

Probudi me prije jutra.

Prije nego sve postane sjećanje i zaborav.

I ne pitaj me zašto šutim,

dopusti da gledam ljubavi u oči.

Nije uzalud ovo plavo nebo

što skriva nas od boli i samoće;

nismo uzalud prevarili zoru i srcima nježno dotakli tišinu.

Vjeruj mi,nije uzalud ovaj žar što u nama tako jasno gori,

da bi dopustili vjetru da nas izbriše.

Zato, probudi me prije jutra,

dopusti mi da te volim i urežem u srce taj trenutak

kada živim u tvom pogledu,

prije nego sve postane

sjećanje i zaborav..

Pitaš li se nekad uz prozor


mokar čijim ulicama lutam,


prognana iz tvoga sjećanja?


Da li osjećaš, sad na pragu zime,

da si razapeo tijelo koje sam tebi nudila?

Opeče li te ikad suza kad se sjetiš

da sve snove koje je dijete u meni sanjalo

ti si prljavim cipelama izgazio?

Žališ li kad ti tama pritisne čelo,

što si odgurnuo svoj drugi dio?

Slutiš li da bi nakon stradanja,

u tvoje tople ruke ponovo pobjegla,

i od Jude oprost zatražila.

Kao da me nikad nisi izdao...

Da mogu na tren

biti gost u tvom životu,

onako poskrivečki,

znala bih zašto i u čemu je smisao i

koliko još,

prije nego što se zauvijek

okrenem i odem

od tebe..

Umrla..

Postala sam slika jednog razrušenoga sna,


obris nečijeg sjećanja, dio nekog dna.


Postala sam blijedo lice, s pogledom bez sjaja,


s usnama bez izražaja.


Postala sam jesenja kiša,


izgubljena u toplini ljeta, posljednja kap, proljetna sjeta.


Postala sam sjena, pratim kišu dugu, putujem s vjetrom i u sebi nosim tugu.


Postala sam kip živog srca, nijema, mrtva, sama, ali ipak živa- uz otkucaje srca.


Otišla je duša i odnijela sva pisma,

sve slike sve riječi, ništa sačuvala nisam.

Ni njega koji mi je nekad bio sve,

ni onu ljubav, koja sad ubila me….

Votka, ti i ja..

"U jednom kafiću ...ispijam votku......

Kap po kap, klizi mojim grlom.....I svaka kap, daje mi snagu da ne mislim na tebe..

Reci ćes ...to je pijanstvo.....da .....kažem jeste, pijanstvo moga srca.

Kap po kap klize mojim grlom......Tiha muzika razbuhtava moje misli....Prigušena svjetlost u jednom kafiću.....sitni sati...Čuješ li me ? Znam da nisi tužan kao ja !

I ne znam ...ni tko sam...ni šta sam i jesam li uistinu to ja ...ili alkohol plete po mojim mislima.

U jednom kafiću ispijam votku ...kap po kap.. i ne znam ko je pijaniji, ja ili moje srce....

Prolaze sati , a ja i dalje mislim na tebe... mislim i nadam se .

Nadati se, je lijepo ...nada je jedan osjećaj koji mi nitko ne može zabraniti....lijepo je nadati se ...

I svaka kap votke....daje mi snagu, da me nada obuzme i savlada.

Kap po kap , a ja i dalje mislim na tebe...

U sitne sate ...izlazim na ulicu,

Sa rukama u džepovima.....sa lepršavom kosom.....

odlazim u tamu ....i mislim....mislim..

Kriva sam..

Ti si ukrao sve moje snove,ali kriva sam ja sto sam ti dala.Ti si me bacio nisko do dna,ali moja je greška sto sam pala.Ti si se uvukao u moja jutra,ali nije to bitno, ja sam te pustila.Ti si znao hladno okrenuti leda,ipak, moja je ludost sto sam na to i riječ izustila.Da, znao si beskrajno šutjeti,ali ja sam kriva sto sam dozvolila.Iako si me ti znao povrijediti,nisi kriv sto sam toliko suza uzalud prolila.Znao si mi i pružiti sve,ali nisam ja trebala primati.Znalo ti je biti svejedno,i nisam smjela toliko vjere imati.Znao si biti najbolji na svijetu,ali kriva sam ja sto sam poludila.Ti si me zagrlio i prošlo bi sve,ali krivnja je moja jer sam se trudila.Ti si me gledao dugo,ali nisam ja trebala uvijek stajati. Ti si bacio krivnje na mene,ali nisam se znala ne kajati.Ti si slomio mene toliko puta,ali nisi ti kriv, vjeruj mi, to sam ja.Ti si samo vidio da možeš,i ja sam kriva sto sam to pustila.I nije tvoja greška,ti si samo shvatio da sam ja slaba na par lijepih rijeci.Priznajem, kriva sam ja sto sam vjerovala u tu tvoju priču o sreći.I vjerujem da sam ranije shvatila sve i ja bi se igrala kao ti.Jer sigurno je lakše kad znas da će te netko usprkos svemu zauvijek voljeti.

Sad kasno je..

Noćas pada kiša sve jače i jače kao da bog nad nama plače kao da žali i on trenutke neke...srcu tako daleke među nama se nešto događa nad nama se nadvila tama jer iako imam tebe osjećam se kao da sam sama...a ja se sjećam se točno kada sam te prvi put vidjela,odmah je bilo kemije kažeš da sam ti se svidjela sjećam se svega kao da je bilo jučer a ti tvrdiš da mi ne postojimo,da je to nemoguće.novi život novi dan,sve je bilo super činilo se kao san kao opet tvoj lik proganja me kao prije muči me,truje i bezobrazno mi se smije prodaješ mi neku priču,glava ti je pijana više ne znam kad lažeš ni šta je istina ne mogu više ovako iz dana u dan ne mogu i ne želim,moj život je izbrisan..ti se sada kaješ srce mi na dlanu daje šali u mom srcu sada prazno je...prazno je mjesto gdje bio si ti da se sada vratiš kasno je...nemaš se čemu vratiti...

Ne boli više..

Ne boli me to sto znam da nisi ni suzu pustio,niti to sto znam da nikada ovako nisi patio. Ne boli me čak ni sve ne promišljeno sto si izustio,i ako misliš da nije tako, pogrešno si me shvatio. Sve sto si rekao ionako nisi izgovorio prvi put,sve sam ja to od tebe već čula i prije. I nije da ne znam sto je to kad me hladno stjeraš u kut,dok se tvoje lice bezbrižno dalje smije. Mene ne boli to sto
























ponovno pričaš o kraju,i sto obećanu mi vječnost kao komad papira paraš.Ne boli sto moje usne i tvoje hladne poljupce znaju,ne boli, to je već navika da samoću u meni stvaraš. Nemoj mi brisati suze, pusti ih, neka teku. Sama ću podnijeti sve, pa i njih.Pusti me da sanjam neku ljubav, davnu, daleku... Pusti me da ti ponovno poklonim stih.I nemoj misliti, ni na trenutak samo,da me boli sve ovo sto radiš mi još jednom u nizu. Ipak se mi, ljubavi, predobro znamo,i koliko god bili daleko, opet smo si blizu. Ne boli me to, vjeruj mi, i slobodno kreni... Mene lomi samo jedno, ubija me i rastužuje: Što ćeš se ti opet, ponovno vratiti meni.. A ja ću opet misliti: ma on to zaslužuje...

Ako me noćas tuga ukrade i odnese,još dalje od tebe, na drugi kraj svijeta..

Hoćeš li poći za mnom?

Hoćeš li lutati, očajavati?

Voljela bih znati...Da li će ti biti stalo...makar malo..

Ako se ljubav poput ptice galeba,

tužno svije krila na stijeni, riječi prosutih..

Hoćeš li imati snage da sa mnom poletiš,da zajedno preletimo more prijetnji optužbi..

Ako me izgubiš zbog neke druge i ako ona te usreći više od mene,

hoćeš li imati toliko dostojanstva da ti budem

lijepa uspomena?

Napisat ću opet stih.Još jedan.I reći ću opet..Vikati ću. Jecati ću.Iscijediti ću bol..A sutra idem dalje.Pisat ću još samo večeras. Zadnji put ću spomenuti riječ “ljubav” .Onda ću zaspati..Uz malo plača..Uz malo se smijeha..A stihovi će me salijetati dalje Tražit ću mir Jer ga nemam Jer ga nikad nisam ni imala.A plače mi se sad Neoprostivo mi se plače.Zbog tebe Ali neću okaljati svoj ponos Okrenut ću se i otići..I zamrziti tvoje lice..I progutati poraz..Kazniti te..Opet ćeš biti tu znam I nećeš mi dati mira..Stope ćeš mi brisati..Da ne ostane trag I da izgubiš sjećanje na mene..Ponovit ćeš da sam samo lutka..Koja plače umjetne suze..To si mi ti pokazao..Pusti me da odem Ja ti i ne trebam..Neživa bića služe ničemu..Noćas ću biti opet sama..Odbjegla sama..Grlit će me zidovi..I ljubiti sjene..Milovati prašina..A ja ću pisati Zadnji put..Riječ “ljubav” ću spominjati..Ne traži me među živima kad svane....

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koje drugo biće na ovoj Zemlji. Od trenutka kada napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe. Tada se uvuče među divlje njegove isprepletene grane i pjevajući ubode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn. Dok umire njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od bilo koje druge ptice. Cijena te pjesme je život gdje svi zastoje da slušaju, a Bog na nebu se osmjehuje.
JER ONO NAJBOLJE U ŽIVOTU MOŽE SE DOBIT SAMO PO CIJENU VELIKE BOLI..

Kad bih barem mogla

zgužvati sjećanja,baciti ih u nepovrati ne misliti na tebe.

Kad bih barem mogla snažno prestrašiti misli o tebi

da se boje vratiti k meni.

Kad bih barem mogla zaboraviti te

i prestati voljeti

kao što si ti zaboravio mene..

Ako ti je lakše da odes...Idi...

Ali poljubi me,makar posljednji put...makar jednu suzu pusti,

zbog sjećanja na ono sto smo nekada imali...

Ako ti je lakše da zaboraviš... zaboravi...

Ali nasmiješi se makar zbog onoga sto je nekada bilo,oživljavaj uspomenu na mene makar kada ti je dosadno,makar zbog pomisli na to koliko mi značiš...

Ako ti je lakše da ides...Idi...

I ako ti je lakše da zaboraviš,zaboravi...

Ali pamti one dane,I one poljupce...

I nemoj se kajati što si me nekada volio,i sto si nekad sretan bio...

I sto mi živiš u grudima...Idi..I zaboravi..

Ali molim te... Nemoj se kajati...

Nemoj bježati kad vidiš bol u mojim očima...

Ne boj se, neću te moliti za ljubav...

Ali pusti da te volim...

Neću ti nanijeti bol...

Neću te dirati...

Neću ti ništa...

Samo pusti...

pusti da te volim..

U usamljenoj noći,

kad ti neko treba,

da ti ljubav pruži,

da ti vječno sja,

dušom da te voli,

tijelom da se preda,

poželiš li ikad da to budem ja???

Ponekad poželim vratiti se u trenutak


kada ti zaboravih reći da me ne zaboraviš...


Ponekad te vidim u ogledalu...


a katkada svijetliš u mraku...

tužno,znam da si apstraktan tada...

poput snova,mekih i nestvarnih.

Neke riječi jednostavno držim u šaci,

bojim se prosuti ih po cesti

da ih ne bi zgazio...

i zato ih stisnem u ruci,

a znam da ne bih trebala...

Šutim,a to je jedini rat koji vodim,

ti šutiš...i tako vodimo bitku,

a ne želim da itko od nas izgubi..

Tek tad će bit kraj..

Sada sam naučila

kako je to pomoći nekome

i kako je kad ti neko pomogne.

Saznala sam da je bol prirodan

i da ga ne treba potiskivati.

Da nismo ni jaci ni mudriji

ako izbjegavamo tugu.

Najače je drvo koje se povija.

Život je dragocjen

i on nas od početka do kraja

ući da bol nikad ne prestaje..

Ti nisi više moj..

Ti si za mene kao sunčev sjaj griješ me,

a daleko si osjećam te,kraj mene nisi..

Ti si za mene kao sunčev sjaj

osjećam te u svojoj blizini

osjećam,ali ne dotičem.

Ponekad tako želim plakati

jezero od mojih suza napraviti

Ja imam te..daleko

kao sunca sjaj

osjećam toplinu

al ne i tvoj zagrljaj..

Zatvori oči i vidjet ćeš

Moj svijet i samog sebe.

Zatvori oči i vidje ćeš

moj život prazan bez tebe...

Kada si tu sunce grije

dani su puni svjetlosti,

kada si tu srce i dusa igra,

i sve je puno radosti.

Kad si tu nade se bude,

opet mi drago sto živim.

Kada si tu sve ima smisla

sve je lijepo i svemu se divim.

a kad odeš sve mi se rastuži,

sve izgubi boju...

oči gube sjaj postanem tužna usamljen a strah me …

i tiho te zovem..

Dođi i samo.. ruku mi daj..

Za tebe ljube..

Kad sam s tobom ne postoji okolni svijet,

jer ti si moj svijet...

Kad sam s tobom

ne postoje prošlost i budućnost,

već samo sadašnjost gdje sam sretna

što te imam kraj sebe...

Kad sam s tobom

nije mi važno što radimo,

važno je samo da postojimo...u

tom zajedničkom trenutku...

Znam..

Noć...Dok se kisne kapi slivaju niz prozor, ležim. Ležim sama. Pored mene je samo jedan mali jastuk, ali to nisi ti.

To je samo jedan mali dio tebe. Sama pomisao na tebe,da nisu tu i da si daleko od mene dovodi me do placa. Ali ja ne želim da placem. Svaka pjesma podsjeća na tebe, na tvoje oči koje me tako divno gledaju. Tvoje usne koje ne mogu sada da me ljube i tvoje ruke koje me uvijek tako divno grle.

Često u mislima blista nasa budućnost, samo ti i ja. Nitko nam vise nije potreban. Slušam muziku vjetra, igru kiše i gledam tvoju sliku.

Ta kiša me podsjeća na tebe, kada smo stajali na kiši, željeći da pokisnemo i ljubili se. TREBAŠ MI!!!!

To vrlo cesto izgovaram. Ponekad kad mi je teško želim da si pored mene, ali tebe nema.

Znam da ne možeš doći, jer si sa drugom. Imaš novi život i svoju obitelj. Ali isto tako znam da ćes se opet vratiti.. Ponekad mislim da me ne voliš, a na kraju shvatim da griješim. VOLIM TE!!! Znaj da jedva čekam da poletim u tvoj zagrljaj, jedva čekam da te ljubim i da zajedno osvojimo svijet.

Samo suze i ljetna kiša pamte dan kada si otišao, a u meni uvijek postoji nada da ćes se vratiti.

A vratićeš se....ZNAM!

Prokleta..

Odlazim bez riječi,bez i jednog pogleda,uzdignute glave a srca slomljena...


Hladno ti govorim da me zaboraviš jer ja tebe jesam,


govorim ti da me ostaviš,kao da mi ništa ne značiš...


Naša je ljubav prokleta,


nanosi nam mnogo boli,zato,bolje idi i ostavi ovo srce koje te voli..


Kao da te ne volim vrata zatvaram,kao da mi ništa ne značiš ja te ostavljam.


A boli...peče...i znam,taj osjećaj proći me neće.

Izgubljna...Zaljubljena......od vlastitog tijela sam oteta!

Idi dragi..ova je ljubav PROKLETA!!!

Sretan ti rođjendan ljube..

Odlazim bez riječi,

bez i jednog pogleda,uzdignute glave a srca slomljena...

Hladno ti govorim da me zaboraviš

jer ja tebe jesam,

govorim ti da me ostaviš,kao da mi ništa ne značiš...

Naša je ljubav prokleta,

nanosi nam mnogo boli,

zato,bolje idi i ostavi ovo srce koje te voli..

Kao da te ne volim vrata zatvaram,

kao da mi ništa ne značiš ja te ostavljam.

A boli...peče...i znam,taj osjećaj proći me neće.

Izgubljna...Zaljubljena......od vlastitog tijela sam oteta!

Idi dragi..ova je ljubav

PROKLETA!!!

Jedne noći se probudih kao da mi neko zovnu ime

Ustadoh se i pogledah kroz prozor daleko učini mi se da me u mraku čeka neko Izađoh i ode do te sjene sto mi se učinila i tu nađoh jednu ružu sa porukom

"IZVINI"

Polako mi se dvije suze spustiše niz lice kad ugledah tebe na kraju ulice

Ostala sam bez daha zar si došao

Suze su lile od straha

Krenula sam prema tebi polako srce mi je lupalo jako

Kad stigoh do tebe nisam mogla vjerovati da si to ti moja nezaboravna ljubavi

Nježno si mi obrisao suze i poljubio mi oći

Dok si duboko uzdahnuo i rekao da moraš poći

Tada sam se probudila i shvatila da nikad nećeš doći..

Kad ponosni smo bili;ko nam je kriv?

Ja i ti na sahrani naše ljubavi....

Bacio si crveni cvijet i posljednju šaku nježnosti.

zemlja je pod nogama zadrhtala od te bolne neizbježno sti...

Gledala sam te pravo u oči pustila posljednji krik,

nestale su zvijezde, mjesečina, noći ostao samo je tvoj lik...

što me još u stopu prati a..ko nam je kriv?

što previše smo voljeli i previše davali a premalo uzeli.

Ko nam je kriv što ja i ti sad plačemo,

na sahrani naše ljubavi!

On mi ljubi tvoje ožiljke,,

dok ih ljubi molim Bogove

da ih ti poljupci zacijele..

gledam ga a vidim lice tvoje,

lice nekadašnje sreće moje,a najveće boli godine ove...

On me čuva on me pazi on cijeni sve ono sto tvoja noga htjela je da gazi...

On mi daje sve,ali bol u meni ostaje..

bol zbog onog sto mi učini ti,j

a zbog tog ne znam voljeti..

Osjećam bol... koliko mi je još ostalo?

...Možda dva dana... ili samo jedan...

Ali ni to nije sad važno, bez tebe je svaki bijedan...

Praznini nema kraja,dubok je jaz između nas sad...osjećam da sam tako blizu ruba...ali ne bojim se, očekujem pad...

Osjećam bol... koliko mi je još ostalo?...

Možda dva sata... ili samo sat...

Zašto i ja nemam posljednju želju,vidjeti te i zadnji poljubac ti dat...

Svi poljupci do sada u zaborav su pali...ne sjećam ti se ni glasa više...naša imena ispisana krvlju isprala su mojih suza kiše...

Osjećam bol... koliko mi je još ostalo?...Možda dvije sekunde... ili samo jedna...

Za tren ću u vječnost poći,čista od grijeha, kao dijete čedna...

Moj zadnji uzdah i otkucaj tihi čuti ćeš i znati da napuštam sebe..jer ne osjećam više bol...sad osjećam samo tebe...

Mrzim te..

sjeti se stihova

što sam ti ih pisala..

sjeti se suza,

što sam ih brisala..

sjeti se l ljubavi, koja ne prolazi..

sjeti se tuge koja ne odlazi..

sjeti se srca, koje te voli..

sjeti se rane koja me boli..

sjeti se ove pjesme kao uspomene..

sjeti se jednom nakon svega mene..

ako naši pogledi se spoje,

kad ljube prođeš pored mene,

ja te molim sakri suze,

ako ti se vrate uspomene..

sakri suze ljube,

jer ja svoje neću moći..

nikad te se neću sjećati,

jer te nikad neću ni zaboraviti..

Mrzim te, ali te volim još i više..

Još jedno poglavlje života mog završeno.

Još jedna tužna priča ispričana i na kraju te priče stoji jedna riječ... zbogom.

Voljela sam ga kao nikoga do sada. Pružao mi je uporište u svom naručju kao sto nitko do sada nije. Kraj njega sam se osjećala sigurno. Daleko je sada od mene.

Tako će ostati zauvijek. Vrijeme će izliječiti moje rane, ali ostati će riječ napisana na ovom papiru. Ostaće i moje sjećanje, ostati će veza koju ne želim da zaboravim.

Ne želim da zaboravim da sam ga imala, ne želim zaboraviti da sam bila njegova.

Za njega će u mom srcu uvijek postojati mjesto, koje će uvijek biti samo njegovo.

Postojat će, ali će zauvijek ostati prazno.. jer je on tako želio.

'Cuz we lost it all

Nothing lasts forever

I'm sorry I can't be perfect

Now it's just too late and

We can't go back

I'm sorry

I can't be perfect

Ostale su oči natopljene suzama...

i moja borba protiv istih...

dakle ostala je mrvica dostojanstva.
Dovoljno riječi,

Dovoljno pogleda,

Dovoljno vremena,

i dovoljno ljubavi..
Očajnički molim da nestaneš iz mene...

Da se vratim na početak...
...i ponovo počnem učiti voljeti srcem žene...

Nekad,ali samo nekad poželim da se izgubim negdje gdje me nitko neće naći...Gdje ću moći živjeti onako kako ja želim,a drugi mi neće suditi zbog mojih postupaka....Poželim da odem na to mjesto,gdje poslije mene svaki će se trag izbrisati...I nitko da me ne nađe,dok ja to ne poželim....ako poželim....Želim na to mjesto,ponekad tako jako da počnem da sanjam kako sam tamo bez brige,bez bola bez duše i srca....Da zaboravim šta je bol,patnja i tuga....Da ne pomislim na prošlost,da je skroz izbrišem iz svojih misli....Ponekad se zapitam,zašto uopće postojim koji je moj cilj,da li ga uopce vise i imam..Ako sam ga ikad i imala,izgubila sam ga negdje nesvjesno i zaboravila na njega...Ne mogu a da ne kažem,da glavni krivac sto se osjećam ovako jesam sama ja.....Neću život kriviti,on mi je samo pokazao da nemam šta tražiti na ovom svijetu...Treba da odem negdje,i da me svi zaborave...A znam,sigurna sam da će me brzo zaboraviti,neće me se nikad vise sjetiti...Tako je i bolje,večeras sam onako jako i čvrsto odlučila da prestanem da živim za prošlost...Promjenit ću se,ali ne zbog drugi nego zato sto ja to želim...Postat ću okrutna,hladna i tek sad ću dati svima razlog da me ne požele u svom društvu...Zašto da ja uvijek patim,mogu to da spriječim....Postaću bezosječajna,jer znam kad nešto odlučim tako ce da bude...Ne želim vise da ja u svakoj epizodi svog života budem ona koja je zaplakala ona koja je krivicu ponijela....A ponajviše da budem ona koju svi znaju samo tužnu....Zaboravit ću da ljubav postoji,zaboravit ću na osjećanja na bol i patnju....Postat ću hladna,kao ovaj snijeg sto večeras pada....Promjenit ću se,promjenit ću se,promjenit ću se.....Vjeruj mi da ocu.....Od sutra rađa se nova JA.....ona JA koja ne zna šta je bol tuga a ponajviše ona sto ne zna šta je LJUBAV....

Riješio si,šta je htjela...

Da u tebi mene nema...

A prvo ti veće ona reče...

Bez mene si mrtav čovjek...

Prije na dan tražio si...

Da ginem,ginula sam kroz te dane...

Bila nekad sretna žena,

a sad sam stalni gost TAME...

Opet se noć spusta. Dodiruje me svojim hladnim kandžama, i prolazi mi kroz kozu! Drhtim kao prut dok se dijelovi moje rastrgnute koze nalaze oko mene i krv ne prestaje teci!! Moj život je bez Tebe krug načinjen od vatre koja vječito gori, a svaka moja suza je novi zar. Svi odlaze od mene i navikavam se živjeti sama, bez glasa uz lažni osmijeh, dok sebe uvjeravam da je stvaran! Prikaz lažnih iluzija čini me sretnom, bar na tren.,a onda se opet privikavam živjeti uz tišinu koja me nikad ne napuštah, već me uvijek dočeka raširenih ruku i tako padam u njen zagrljaj nijemo i šutke. Opet se povlačim u svoj kutak, u svoj svijet, u svoj...krug. Ležim i miluje me strah koji dolazi iznova , koji nikad i ne odlazi, već se javlja da me napomene da mi je on vječiti prijatelj i da me nikad neće ostaviti. Sudbina svojim zubima škripi, rezi... Dodiruje me ljudska okrutnost, Nadati ću se svaki dan onom sto je meni nedostižno i neostvarivo. Jeza mi kroz dušu prolazi. Vjetar mi lomi kosti. Oluja me odnosi daleko. Možda u svijet koji zaslužujem..

Ostavila sam te bez riječi objašnjenja jer nisam htjela biti ja ta koja je ostavljena...

I još uvijek vidim tvoje oči na kraju kako me tužno pitaju, jer ne znaju...

Sad te tražim u prošlim noćima, slušam tvoj glas negdje u mislima...

Gledam tvoje lice, milujem prazninu, suze nečujne razbijaju tišinu...

A moglo je tako lijepo da nam bude...

Da ti nisi slušao druge ljude kako ti govore da nisam za tebe...

Jesen prolazi i godina tko zna koja...

Nisam sa tobom, ali i dalje tvoja sam...

Da tražim drugog, džabe, ne mogu, jer i dalje se molim tebi, kao jedinom Bogu...

Tužna je priča ove moje tuge što sam te ostavila, zar da krivim druge...

Priznajem i sa tom ću istinom ostariti...

Nisam se znala za nas boriti...

Ono što ću ti reći neka ostane tajna između tebe i mene, dva srca prividno spojena zlatnom niti... Zašto sam čekala da se i posljednja nada ugasi da bih otišla...

Sramotno priznajem da te više ne mogu ovakvo voljeti jer me iznova guši osjećaj da te nemam, da ti zagrljajem ne mogu pokazati gdje pripadaš...

Niti ljubiti lice anđela...

Ja više snage nemam da budem blizu tebe na ovaj način jer tvoja hladnoća u mome srcu izaziva jezu...

Osjećam da polako nestajem u tvom crnom oku treptaja, ne mogu više niti govoriti...

Slomio si jednu dušu na komade...

Stoga neka ovo bude moje posljednje zbogom zadnji poklon tebi anđele bez duše ostajem vjerna molitvi da jednom shvatiš šta je prava ljubav i kako se voli do smrti...

Sjeti se..

“Sjeti Se Mene”

Kada ti gorka suza, nježno lice pokvasi i loše ti u životu krene...

Sjeti se mene i dođi da ti obrišem poljupcem suze vrele...

Da te moje ruke zagrle i utješe...

Ostani u mome zagrljaju, da te sačuvam od tuge i bola jedina ljubavi moja...

Tvoje lijepo lice želim uvijek, osmjeh da krasi i tvoje dobro srce da cvijeta od sreće i radosti...

Zgažene duše, srca lomljenog hiljadu puta, očiju sa milion isplakanih suza, usana sa toliko nejasnih riječi, bez daha, bez osmjeha iskrenog, bez pogleda toplog - tražim ga... ili čekam?! NJEGA, koji će mi donesti radost u život, NJEGA, koji će promijeniti navike, NJEGA, koji će me imati u potpunosti, u cijelosti, koji će me dobiti podatno, toplo, nježno, iskreno...
Čekam ga da dođe na vrata srca mog, da zavladah cijelim mojim bićem, da me veže lancima za svoje srce, čekam ga - tog princa iz snova, iz mašte...
Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji; nije idealan, jer ideala nema... Jednostavno, čekam ga, ma kakav da je, čekam NJEGA, s kim ću podijeliti svoj život, svoje mane, jer ih imam i ja, čekam NJEGA, s kim ću se savršeno uklopiti u mozaik života...

Htjela bih znati hoće li nas sudbina ponovno spojiti.. htjela bih znati hoće li vrijeme i udaljenost ovu ljubav izbrisati...


htjela bih ti toliko toga reći, a moram ćutati... htjela bih suze pustiti da teku, a moram ih skrivati...


Htjela bih reći da te ne volim, ali ne mogu sebi lagati... htjela bih da sam sretna, a moram patiti... htjela bih te preboljeti, a znam da neću uspeti... htjela bih one dane ponovno proživjeti, a znam da se vrijeme ne može vratiti...


Htjela bih znati šta se vrti u tvojoj glavi, a to je nemoguće saznati... htjela bih ti čuti glas i sve ti priznati... htjela bih da barem nakratko budem tvoja, a onda me možeš ostaviti... htjela bih te samo jednom poljubiti, a onda možeš nestati...

HTJELA BIH ZNATI MOGU LI SNOVI IKADA STVARNOST POSTATI...

Volim te..

Ako me voliš, ne daj da gazim stazama tuge, ne daj da me grle tuđe ruke! Jer bez tebe sam kao nebo bez zvijezda, kao nebo bez duge, zato ne daj da me tuđe usne ljube!!!
Volim da slušam vjetar i kišu, da sama lutam unaokolo kroz šumske tople tmine...

Kad oblaci nebom nalete ja sve njegove nade bih htjela i sve ciljeve da znam... Tješim se kad kao putnik u neki tuđi stan kroz prozor gledam: tiho sav svijet taj nepoznati posmatram kako živi, sretan je ili pati...

Pa, nepgledavši se, sve to odnosim u svoj dan...
Al`noću, kada zvjezde gledaju u moj dom i kad nemilosrdno sude nad mojom glavom, zebem u dnu svog bića i posmatram sa stravom tuđinu i pustoš samog srca mog...
Volim te...

LJUBAV..

Bilo je hladno,

koračali smo ulicom punom drveća.

Koračali bez i jedne riječi.

Gledala sam ispred sebe i brojala korake,

a onda sam te pogledala...

Misli su te odvukle daleko nisi bio tu kraj mene,

već daleko negdje...

Ali tada si me pogledao i rekao: Volim Te!!!

“Daljina..”

Pitam se često zašto Bog stvori dvoje,

koji se vole ali moraju da koračaju različitim putovima...

Zašto svet nije jedan, i zašto nas uvijek daljine moraju razdvajati od voljene osobe...

Zar ponekad stvarno moraš da sanjaš sreću, a ne možeš da je osjetiš...

Ponekad me srce zaboli za njim, za jedinim...

Upitam samu sebe zašto ga volim kada ne mogu da budem sa njim?!!!

Jednom ću ti doći, tiho na prstima, u san... Mučit ću te svojim nježnim riječima i plahim, blaženi, najljepšim osmjehom koji si tako obožavao...
A ti me nećeš moći dotaknuti... Ja ću visoko letjeti... lebdjeti na oblacima sreće, a ti ćeš me samo sanjati... i možda se sjetiš kako je lijepo, prekrasno bilo...
Kako smo se savršeno voljeli i kako smo vjerovali da smo stvoreni jedno za drugo... sjetit ćeš se... i dok me budeš gledao... takvu uzvišenu... ne dodirljivu... Poželjeti ćeš da nikada nisi onako okrutno prekinio našu ljubav, naše savršenstvo...
Poželjeti ćeš me kraj sebe, da ti se i dalje smijem na onaj moj, poseban način i da ti šapćem nježne reci na uho... poželjeti ćeš da sam još tvoja... i tiho ćeš jecati u tišini tamne noći...
A kad otvoriš oči, slijedit će veliko razočaranje, jer je sve bio samo san... Ti znaš da ti se neću vratiti i da ti ne mogu oprostiti... Ti znaš da me nikada vise nećeš imati...
I znaš da ti se nikada neću smješkati i šaputati... Ti znaš da se nikada nećeš moći igrati s mojom kosom i da me nikada, NIKADA više nećeš tužnu vidjeti... A ja... opet, opet ću ti doći u snove i nemilosrdno te mučiti i kidati svojim osmjehom, svojim riječima i pogledima... a ti me nećeš moći dotaknuti... i nikada više povrijediti...

Dotakla bih te kao nekad...

Da znam samo kojim putem snovima lutaš tražeći ljubav, našla bih te, dotakla bih te, kao nekada...

Da samo mogu da doletim, uzalud pružam uvela krila ovo nebo ne razumije sreću...

Dotakla bih te kao želja; znam da me želiš i da me pratiš nekim mislima kad nikoga nema da te utješim...

U tom trenu na nekom drugom kraju čežnje ja sam sama...
A dotakla bih te kao san, da smirim ti uzdah, da začaram ti usne i umirim te rukama tražeći samo da me čvrsto stegneš, da mi samo kažeš da sve prošlo je...

Dotakla bih te kao miris kad ideš poljem, kad u njemu nađeš neki mali svijet...

I onda kad sve nestane, još uvijek osjećaš miris poljskog cvijeća, još uvijek si tamo još uvijek me pratiš...

Dotakla sam te svojim riječima, ali nije to sve, ne, nije još kraj, još uvijek čekam te...

Svjetlost svjeće miluje zidove, moja sjenka je na jednim od njih,

samo oni znaju sve moje tajne što cjelog života sakrivam od svih...

Na stolu je čaša ne ispijenog pića čudna je svjetlost što prolazi kroz nju,

ja nisam pijanac što utjehu traži, već zaljubljeni pjesnik što prkosi snu...

Ne smijem večeras zatvoriti oči znam da ću opet vidjeti tvoje lice i da će mi obraz nakvasiti suza ujutro kad se probude ptice...

A zora još dugo neće svanuti, kazaljke su došle tek do ponoći, tužno me gleda mjesec iz tame jer zna da mi ni on ne može pomoći...

Onaj koga želim daleko je od mene, u njegovim očima jedini je spas, da mi je barem da ga dotaknem u ovoj tami, da mu čujem glas...

Kroz njegov prozor ulazi mjesečina i čuva ga dok mirno sanja, a sve što želim u ovom trenu to je da snove meni poklanja...