Ne boli više..

Ne boli me to sto znam da nisi ni suzu pustio,niti to sto znam da nikada ovako nisi patio. Ne boli me čak ni sve ne promišljeno sto si izustio,i ako misliš da nije tako, pogrešno si me shvatio. Sve sto si rekao ionako nisi izgovorio prvi put,sve sam ja to od tebe već čula i prije. I nije da ne znam sto je to kad me hladno stjeraš u kut,dok se tvoje lice bezbrižno dalje smije. Mene ne boli to sto
























ponovno pričaš o kraju,i sto obećanu mi vječnost kao komad papira paraš.Ne boli sto moje usne i tvoje hladne poljupce znaju,ne boli, to je već navika da samoću u meni stvaraš. Nemoj mi brisati suze, pusti ih, neka teku. Sama ću podnijeti sve, pa i njih.Pusti me da sanjam neku ljubav, davnu, daleku... Pusti me da ti ponovno poklonim stih.I nemoj misliti, ni na trenutak samo,da me boli sve ovo sto radiš mi još jednom u nizu. Ipak se mi, ljubavi, predobro znamo,i koliko god bili daleko, opet smo si blizu. Ne boli me to, vjeruj mi, i slobodno kreni... Mene lomi samo jedno, ubija me i rastužuje: Što ćeš se ti opet, ponovno vratiti meni.. A ja ću opet misliti: ma on to zaslužuje...

Ako me noćas tuga ukrade i odnese,još dalje od tebe, na drugi kraj svijeta..

Hoćeš li poći za mnom?

Hoćeš li lutati, očajavati?

Voljela bih znati...Da li će ti biti stalo...makar malo..

Ako se ljubav poput ptice galeba,

tužno svije krila na stijeni, riječi prosutih..

Hoćeš li imati snage da sa mnom poletiš,da zajedno preletimo more prijetnji optužbi..

Ako me izgubiš zbog neke druge i ako ona te usreći više od mene,

hoćeš li imati toliko dostojanstva da ti budem

lijepa uspomena?

Napisat ću opet stih.Još jedan.I reći ću opet..Vikati ću. Jecati ću.Iscijediti ću bol..A sutra idem dalje.Pisat ću još samo večeras. Zadnji put ću spomenuti riječ “ljubav” .Onda ću zaspati..Uz malo plača..Uz malo se smijeha..A stihovi će me salijetati dalje Tražit ću mir Jer ga nemam Jer ga nikad nisam ni imala.A plače mi se sad Neoprostivo mi se plače.Zbog tebe Ali neću okaljati svoj ponos Okrenut ću se i otići..I zamrziti tvoje lice..I progutati poraz..Kazniti te..Opet ćeš biti tu znam I nećeš mi dati mira..Stope ćeš mi brisati..Da ne ostane trag I da izgubiš sjećanje na mene..Ponovit ćeš da sam samo lutka..Koja plače umjetne suze..To si mi ti pokazao..Pusti me da odem Ja ti i ne trebam..Neživa bića služe ničemu..Noćas ću biti opet sama..Odbjegla sama..Grlit će me zidovi..I ljubiti sjene..Milovati prašina..A ja ću pisati Zadnji put..Riječ “ljubav” ću spominjati..Ne traži me među živima kad svane....

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koje drugo biće na ovoj Zemlji. Od trenutka kada napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe. Tada se uvuče među divlje njegove isprepletene grane i pjevajući ubode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn. Dok umire njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od bilo koje druge ptice. Cijena te pjesme je život gdje svi zastoje da slušaju, a Bog na nebu se osmjehuje.
JER ONO NAJBOLJE U ŽIVOTU MOŽE SE DOBIT SAMO PO CIJENU VELIKE BOLI..

Kad bih barem mogla

zgužvati sjećanja,baciti ih u nepovrati ne misliti na tebe.

Kad bih barem mogla snažno prestrašiti misli o tebi

da se boje vratiti k meni.

Kad bih barem mogla zaboraviti te

i prestati voljeti

kao što si ti zaboravio mene..

Ako ti je lakše da odes...Idi...

Ali poljubi me,makar posljednji put...makar jednu suzu pusti,

zbog sjećanja na ono sto smo nekada imali...

Ako ti je lakše da zaboraviš... zaboravi...

Ali nasmiješi se makar zbog onoga sto je nekada bilo,oživljavaj uspomenu na mene makar kada ti je dosadno,makar zbog pomisli na to koliko mi značiš...

Ako ti je lakše da ides...Idi...

I ako ti je lakše da zaboraviš,zaboravi...

Ali pamti one dane,I one poljupce...

I nemoj se kajati što si me nekada volio,i sto si nekad sretan bio...

I sto mi živiš u grudima...Idi..I zaboravi..

Ali molim te... Nemoj se kajati...

Nemoj bježati kad vidiš bol u mojim očima...

Ne boj se, neću te moliti za ljubav...

Ali pusti da te volim...

Neću ti nanijeti bol...

Neću te dirati...

Neću ti ništa...

Samo pusti...

pusti da te volim..

U usamljenoj noći,

kad ti neko treba,

da ti ljubav pruži,

da ti vječno sja,

dušom da te voli,

tijelom da se preda,

poželiš li ikad da to budem ja???

Ponekad poželim vratiti se u trenutak


kada ti zaboravih reći da me ne zaboraviš...


Ponekad te vidim u ogledalu...


a katkada svijetliš u mraku...

tužno,znam da si apstraktan tada...

poput snova,mekih i nestvarnih.

Neke riječi jednostavno držim u šaci,

bojim se prosuti ih po cesti

da ih ne bi zgazio...

i zato ih stisnem u ruci,

a znam da ne bih trebala...

Šutim,a to je jedini rat koji vodim,

ti šutiš...i tako vodimo bitku,

a ne želim da itko od nas izgubi..

Tek tad će bit kraj..

Sada sam naučila

kako je to pomoći nekome

i kako je kad ti neko pomogne.

Saznala sam da je bol prirodan

i da ga ne treba potiskivati.

Da nismo ni jaci ni mudriji

ako izbjegavamo tugu.

Najače je drvo koje se povija.

Život je dragocjen

i on nas od početka do kraja

ući da bol nikad ne prestaje..

Ti nisi više moj..

Ti si za mene kao sunčev sjaj griješ me,

a daleko si osjećam te,kraj mene nisi..

Ti si za mene kao sunčev sjaj

osjećam te u svojoj blizini

osjećam,ali ne dotičem.

Ponekad tako želim plakati

jezero od mojih suza napraviti

Ja imam te..daleko

kao sunca sjaj

osjećam toplinu

al ne i tvoj zagrljaj..

Zatvori oči i vidjet ćeš

Moj svijet i samog sebe.

Zatvori oči i vidje ćeš

moj život prazan bez tebe...

Kada si tu sunce grije

dani su puni svjetlosti,

kada si tu srce i dusa igra,

i sve je puno radosti.

Kad si tu nade se bude,

opet mi drago sto živim.

Kada si tu sve ima smisla

sve je lijepo i svemu se divim.

a kad odeš sve mi se rastuži,

sve izgubi boju...

oči gube sjaj postanem tužna usamljen a strah me …

i tiho te zovem..

Dođi i samo.. ruku mi daj..

Za tebe ljube..

Kad sam s tobom ne postoji okolni svijet,

jer ti si moj svijet...

Kad sam s tobom

ne postoje prošlost i budućnost,

već samo sadašnjost gdje sam sretna

što te imam kraj sebe...

Kad sam s tobom

nije mi važno što radimo,

važno je samo da postojimo...u

tom zajedničkom trenutku...

Znam..

Noć...Dok se kisne kapi slivaju niz prozor, ležim. Ležim sama. Pored mene je samo jedan mali jastuk, ali to nisi ti.

To je samo jedan mali dio tebe. Sama pomisao na tebe,da nisu tu i da si daleko od mene dovodi me do placa. Ali ja ne želim da placem. Svaka pjesma podsjeća na tebe, na tvoje oči koje me tako divno gledaju. Tvoje usne koje ne mogu sada da me ljube i tvoje ruke koje me uvijek tako divno grle.

Često u mislima blista nasa budućnost, samo ti i ja. Nitko nam vise nije potreban. Slušam muziku vjetra, igru kiše i gledam tvoju sliku.

Ta kiša me podsjeća na tebe, kada smo stajali na kiši, željeći da pokisnemo i ljubili se. TREBAŠ MI!!!!

To vrlo cesto izgovaram. Ponekad kad mi je teško želim da si pored mene, ali tebe nema.

Znam da ne možeš doći, jer si sa drugom. Imaš novi život i svoju obitelj. Ali isto tako znam da ćes se opet vratiti.. Ponekad mislim da me ne voliš, a na kraju shvatim da griješim. VOLIM TE!!! Znaj da jedva čekam da poletim u tvoj zagrljaj, jedva čekam da te ljubim i da zajedno osvojimo svijet.

Samo suze i ljetna kiša pamte dan kada si otišao, a u meni uvijek postoji nada da ćes se vratiti.

A vratićeš se....ZNAM!

Prokleta..

Odlazim bez riječi,bez i jednog pogleda,uzdignute glave a srca slomljena...


Hladno ti govorim da me zaboraviš jer ja tebe jesam,


govorim ti da me ostaviš,kao da mi ništa ne značiš...


Naša je ljubav prokleta,


nanosi nam mnogo boli,zato,bolje idi i ostavi ovo srce koje te voli..


Kao da te ne volim vrata zatvaram,kao da mi ništa ne značiš ja te ostavljam.


A boli...peče...i znam,taj osjećaj proći me neće.

Izgubljna...Zaljubljena......od vlastitog tijela sam oteta!

Idi dragi..ova je ljubav PROKLETA!!!

Sretan ti rođjendan ljube..

Odlazim bez riječi,

bez i jednog pogleda,uzdignute glave a srca slomljena...

Hladno ti govorim da me zaboraviš

jer ja tebe jesam,

govorim ti da me ostaviš,kao da mi ništa ne značiš...

Naša je ljubav prokleta,

nanosi nam mnogo boli,

zato,bolje idi i ostavi ovo srce koje te voli..

Kao da te ne volim vrata zatvaram,

kao da mi ništa ne značiš ja te ostavljam.

A boli...peče...i znam,taj osjećaj proći me neće.

Izgubljna...Zaljubljena......od vlastitog tijela sam oteta!

Idi dragi..ova je ljubav

PROKLETA!!!

Jedne noći se probudih kao da mi neko zovnu ime

Ustadoh se i pogledah kroz prozor daleko učini mi se da me u mraku čeka neko Izađoh i ode do te sjene sto mi se učinila i tu nađoh jednu ružu sa porukom

"IZVINI"

Polako mi se dvije suze spustiše niz lice kad ugledah tebe na kraju ulice

Ostala sam bez daha zar si došao

Suze su lile od straha

Krenula sam prema tebi polako srce mi je lupalo jako

Kad stigoh do tebe nisam mogla vjerovati da si to ti moja nezaboravna ljubavi

Nježno si mi obrisao suze i poljubio mi oći

Dok si duboko uzdahnuo i rekao da moraš poći

Tada sam se probudila i shvatila da nikad nećeš doći..

Kad ponosni smo bili;ko nam je kriv?

Ja i ti na sahrani naše ljubavi....

Bacio si crveni cvijet i posljednju šaku nježnosti.

zemlja je pod nogama zadrhtala od te bolne neizbježno sti...

Gledala sam te pravo u oči pustila posljednji krik,

nestale su zvijezde, mjesečina, noći ostao samo je tvoj lik...

što me još u stopu prati a..ko nam je kriv?

što previše smo voljeli i previše davali a premalo uzeli.

Ko nam je kriv što ja i ti sad plačemo,

na sahrani naše ljubavi!

On mi ljubi tvoje ožiljke,,

dok ih ljubi molim Bogove

da ih ti poljupci zacijele..

gledam ga a vidim lice tvoje,

lice nekadašnje sreće moje,a najveće boli godine ove...

On me čuva on me pazi on cijeni sve ono sto tvoja noga htjela je da gazi...

On mi daje sve,ali bol u meni ostaje..

bol zbog onog sto mi učini ti,j

a zbog tog ne znam voljeti..

Osjećam bol... koliko mi je još ostalo?

...Možda dva dana... ili samo jedan...

Ali ni to nije sad važno, bez tebe je svaki bijedan...

Praznini nema kraja,dubok je jaz između nas sad...osjećam da sam tako blizu ruba...ali ne bojim se, očekujem pad...

Osjećam bol... koliko mi je još ostalo?...

Možda dva sata... ili samo sat...

Zašto i ja nemam posljednju želju,vidjeti te i zadnji poljubac ti dat...

Svi poljupci do sada u zaborav su pali...ne sjećam ti se ni glasa više...naša imena ispisana krvlju isprala su mojih suza kiše...

Osjećam bol... koliko mi je još ostalo?...Možda dvije sekunde... ili samo jedna...

Za tren ću u vječnost poći,čista od grijeha, kao dijete čedna...

Moj zadnji uzdah i otkucaj tihi čuti ćeš i znati da napuštam sebe..jer ne osjećam više bol...sad osjećam samo tebe...

Mrzim te..

sjeti se stihova

što sam ti ih pisala..

sjeti se suza,

što sam ih brisala..

sjeti se l ljubavi, koja ne prolazi..

sjeti se tuge koja ne odlazi..

sjeti se srca, koje te voli..

sjeti se rane koja me boli..

sjeti se ove pjesme kao uspomene..

sjeti se jednom nakon svega mene..

ako naši pogledi se spoje,

kad ljube prođeš pored mene,

ja te molim sakri suze,

ako ti se vrate uspomene..

sakri suze ljube,

jer ja svoje neću moći..

nikad te se neću sjećati,

jer te nikad neću ni zaboraviti..

Mrzim te, ali te volim još i više..

Još jedno poglavlje života mog završeno.

Još jedna tužna priča ispričana i na kraju te priče stoji jedna riječ... zbogom.

Voljela sam ga kao nikoga do sada. Pružao mi je uporište u svom naručju kao sto nitko do sada nije. Kraj njega sam se osjećala sigurno. Daleko je sada od mene.

Tako će ostati zauvijek. Vrijeme će izliječiti moje rane, ali ostati će riječ napisana na ovom papiru. Ostaće i moje sjećanje, ostati će veza koju ne želim da zaboravim.

Ne želim da zaboravim da sam ga imala, ne želim zaboraviti da sam bila njegova.

Za njega će u mom srcu uvijek postojati mjesto, koje će uvijek biti samo njegovo.

Postojat će, ali će zauvijek ostati prazno.. jer je on tako želio.

'Cuz we lost it all

Nothing lasts forever

I'm sorry I can't be perfect

Now it's just too late and

We can't go back

I'm sorry

I can't be perfect

Ostale su oči natopljene suzama...

i moja borba protiv istih...

dakle ostala je mrvica dostojanstva.
Dovoljno riječi,

Dovoljno pogleda,

Dovoljno vremena,

i dovoljno ljubavi..
Očajnički molim da nestaneš iz mene...

Da se vratim na početak...
...i ponovo počnem učiti voljeti srcem žene...

Nekad,ali samo nekad poželim da se izgubim negdje gdje me nitko neće naći...Gdje ću moći živjeti onako kako ja želim,a drugi mi neće suditi zbog mojih postupaka....Poželim da odem na to mjesto,gdje poslije mene svaki će se trag izbrisati...I nitko da me ne nađe,dok ja to ne poželim....ako poželim....Želim na to mjesto,ponekad tako jako da počnem da sanjam kako sam tamo bez brige,bez bola bez duše i srca....Da zaboravim šta je bol,patnja i tuga....Da ne pomislim na prošlost,da je skroz izbrišem iz svojih misli....Ponekad se zapitam,zašto uopće postojim koji je moj cilj,da li ga uopce vise i imam..Ako sam ga ikad i imala,izgubila sam ga negdje nesvjesno i zaboravila na njega...Ne mogu a da ne kažem,da glavni krivac sto se osjećam ovako jesam sama ja.....Neću život kriviti,on mi je samo pokazao da nemam šta tražiti na ovom svijetu...Treba da odem negdje,i da me svi zaborave...A znam,sigurna sam da će me brzo zaboraviti,neće me se nikad vise sjetiti...Tako je i bolje,večeras sam onako jako i čvrsto odlučila da prestanem da živim za prošlost...Promjenit ću se,ali ne zbog drugi nego zato sto ja to želim...Postat ću okrutna,hladna i tek sad ću dati svima razlog da me ne požele u svom društvu...Zašto da ja uvijek patim,mogu to da spriječim....Postaću bezosječajna,jer znam kad nešto odlučim tako ce da bude...Ne želim vise da ja u svakoj epizodi svog života budem ona koja je zaplakala ona koja je krivicu ponijela....A ponajviše da budem ona koju svi znaju samo tužnu....Zaboravit ću da ljubav postoji,zaboravit ću na osjećanja na bol i patnju....Postat ću hladna,kao ovaj snijeg sto večeras pada....Promjenit ću se,promjenit ću se,promjenit ću se.....Vjeruj mi da ocu.....Od sutra rađa se nova JA.....ona JA koja ne zna šta je bol tuga a ponajviše ona sto ne zna šta je LJUBAV....

Riješio si,šta je htjela...

Da u tebi mene nema...

A prvo ti veće ona reče...

Bez mene si mrtav čovjek...

Prije na dan tražio si...

Da ginem,ginula sam kroz te dane...

Bila nekad sretna žena,

a sad sam stalni gost TAME...

Opet se noć spusta. Dodiruje me svojim hladnim kandžama, i prolazi mi kroz kozu! Drhtim kao prut dok se dijelovi moje rastrgnute koze nalaze oko mene i krv ne prestaje teci!! Moj život je bez Tebe krug načinjen od vatre koja vječito gori, a svaka moja suza je novi zar. Svi odlaze od mene i navikavam se živjeti sama, bez glasa uz lažni osmijeh, dok sebe uvjeravam da je stvaran! Prikaz lažnih iluzija čini me sretnom, bar na tren.,a onda se opet privikavam živjeti uz tišinu koja me nikad ne napuštah, već me uvijek dočeka raširenih ruku i tako padam u njen zagrljaj nijemo i šutke. Opet se povlačim u svoj kutak, u svoj svijet, u svoj...krug. Ležim i miluje me strah koji dolazi iznova , koji nikad i ne odlazi, već se javlja da me napomene da mi je on vječiti prijatelj i da me nikad neće ostaviti. Sudbina svojim zubima škripi, rezi... Dodiruje me ljudska okrutnost, Nadati ću se svaki dan onom sto je meni nedostižno i neostvarivo. Jeza mi kroz dušu prolazi. Vjetar mi lomi kosti. Oluja me odnosi daleko. Možda u svijet koji zaslužujem..

Ostavila sam te bez riječi objašnjenja jer nisam htjela biti ja ta koja je ostavljena...

I još uvijek vidim tvoje oči na kraju kako me tužno pitaju, jer ne znaju...

Sad te tražim u prošlim noćima, slušam tvoj glas negdje u mislima...

Gledam tvoje lice, milujem prazninu, suze nečujne razbijaju tišinu...

A moglo je tako lijepo da nam bude...

Da ti nisi slušao druge ljude kako ti govore da nisam za tebe...

Jesen prolazi i godina tko zna koja...

Nisam sa tobom, ali i dalje tvoja sam...

Da tražim drugog, džabe, ne mogu, jer i dalje se molim tebi, kao jedinom Bogu...

Tužna je priča ove moje tuge što sam te ostavila, zar da krivim druge...

Priznajem i sa tom ću istinom ostariti...

Nisam se znala za nas boriti...

Ono što ću ti reći neka ostane tajna između tebe i mene, dva srca prividno spojena zlatnom niti... Zašto sam čekala da se i posljednja nada ugasi da bih otišla...

Sramotno priznajem da te više ne mogu ovakvo voljeti jer me iznova guši osjećaj da te nemam, da ti zagrljajem ne mogu pokazati gdje pripadaš...

Niti ljubiti lice anđela...

Ja više snage nemam da budem blizu tebe na ovaj način jer tvoja hladnoća u mome srcu izaziva jezu...

Osjećam da polako nestajem u tvom crnom oku treptaja, ne mogu više niti govoriti...

Slomio si jednu dušu na komade...

Stoga neka ovo bude moje posljednje zbogom zadnji poklon tebi anđele bez duše ostajem vjerna molitvi da jednom shvatiš šta je prava ljubav i kako se voli do smrti...

Sjeti se..

“Sjeti Se Mene”

Kada ti gorka suza, nježno lice pokvasi i loše ti u životu krene...

Sjeti se mene i dođi da ti obrišem poljupcem suze vrele...

Da te moje ruke zagrle i utješe...

Ostani u mome zagrljaju, da te sačuvam od tuge i bola jedina ljubavi moja...

Tvoje lijepo lice želim uvijek, osmjeh da krasi i tvoje dobro srce da cvijeta od sreće i radosti...

Zgažene duše, srca lomljenog hiljadu puta, očiju sa milion isplakanih suza, usana sa toliko nejasnih riječi, bez daha, bez osmjeha iskrenog, bez pogleda toplog - tražim ga... ili čekam?! NJEGA, koji će mi donesti radost u život, NJEGA, koji će promijeniti navike, NJEGA, koji će me imati u potpunosti, u cijelosti, koji će me dobiti podatno, toplo, nježno, iskreno...
Čekam ga da dođe na vrata srca mog, da zavladah cijelim mojim bićem, da me veže lancima za svoje srce, čekam ga - tog princa iz snova, iz mašte...
Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji; nije idealan, jer ideala nema... Jednostavno, čekam ga, ma kakav da je, čekam NJEGA, s kim ću podijeliti svoj život, svoje mane, jer ih imam i ja, čekam NJEGA, s kim ću se savršeno uklopiti u mozaik života...

Htjela bih znati hoće li nas sudbina ponovno spojiti.. htjela bih znati hoće li vrijeme i udaljenost ovu ljubav izbrisati...


htjela bih ti toliko toga reći, a moram ćutati... htjela bih suze pustiti da teku, a moram ih skrivati...


Htjela bih reći da te ne volim, ali ne mogu sebi lagati... htjela bih da sam sretna, a moram patiti... htjela bih te preboljeti, a znam da neću uspeti... htjela bih one dane ponovno proživjeti, a znam da se vrijeme ne može vratiti...


Htjela bih znati šta se vrti u tvojoj glavi, a to je nemoguće saznati... htjela bih ti čuti glas i sve ti priznati... htjela bih da barem nakratko budem tvoja, a onda me možeš ostaviti... htjela bih te samo jednom poljubiti, a onda možeš nestati...

HTJELA BIH ZNATI MOGU LI SNOVI IKADA STVARNOST POSTATI...

Volim te..

Ako me voliš, ne daj da gazim stazama tuge, ne daj da me grle tuđe ruke! Jer bez tebe sam kao nebo bez zvijezda, kao nebo bez duge, zato ne daj da me tuđe usne ljube!!!
Volim da slušam vjetar i kišu, da sama lutam unaokolo kroz šumske tople tmine...

Kad oblaci nebom nalete ja sve njegove nade bih htjela i sve ciljeve da znam... Tješim se kad kao putnik u neki tuđi stan kroz prozor gledam: tiho sav svijet taj nepoznati posmatram kako živi, sretan je ili pati...

Pa, nepgledavši se, sve to odnosim u svoj dan...
Al`noću, kada zvjezde gledaju u moj dom i kad nemilosrdno sude nad mojom glavom, zebem u dnu svog bića i posmatram sa stravom tuđinu i pustoš samog srca mog...
Volim te...

LJUBAV..

Bilo je hladno,

koračali smo ulicom punom drveća.

Koračali bez i jedne riječi.

Gledala sam ispred sebe i brojala korake,

a onda sam te pogledala...

Misli su te odvukle daleko nisi bio tu kraj mene,

već daleko negdje...

Ali tada si me pogledao i rekao: Volim Te!!!

“Daljina..”

Pitam se često zašto Bog stvori dvoje,

koji se vole ali moraju da koračaju različitim putovima...

Zašto svet nije jedan, i zašto nas uvijek daljine moraju razdvajati od voljene osobe...

Zar ponekad stvarno moraš da sanjaš sreću, a ne možeš da je osjetiš...

Ponekad me srce zaboli za njim, za jedinim...

Upitam samu sebe zašto ga volim kada ne mogu da budem sa njim?!!!

Jednom ću ti doći, tiho na prstima, u san... Mučit ću te svojim nježnim riječima i plahim, blaženi, najljepšim osmjehom koji si tako obožavao...
A ti me nećeš moći dotaknuti... Ja ću visoko letjeti... lebdjeti na oblacima sreće, a ti ćeš me samo sanjati... i možda se sjetiš kako je lijepo, prekrasno bilo...
Kako smo se savršeno voljeli i kako smo vjerovali da smo stvoreni jedno za drugo... sjetit ćeš se... i dok me budeš gledao... takvu uzvišenu... ne dodirljivu... Poželjeti ćeš da nikada nisi onako okrutno prekinio našu ljubav, naše savršenstvo...
Poželjeti ćeš me kraj sebe, da ti se i dalje smijem na onaj moj, poseban način i da ti šapćem nježne reci na uho... poželjeti ćeš da sam još tvoja... i tiho ćeš jecati u tišini tamne noći...
A kad otvoriš oči, slijedit će veliko razočaranje, jer je sve bio samo san... Ti znaš da ti se neću vratiti i da ti ne mogu oprostiti... Ti znaš da me nikada vise nećeš imati...
I znaš da ti se nikada neću smješkati i šaputati... Ti znaš da se nikada nećeš moći igrati s mojom kosom i da me nikada, NIKADA više nećeš tužnu vidjeti... A ja... opet, opet ću ti doći u snove i nemilosrdno te mučiti i kidati svojim osmjehom, svojim riječima i pogledima... a ti me nećeš moći dotaknuti... i nikada više povrijediti...

Dotakla bih te kao nekad...

Da znam samo kojim putem snovima lutaš tražeći ljubav, našla bih te, dotakla bih te, kao nekada...

Da samo mogu da doletim, uzalud pružam uvela krila ovo nebo ne razumije sreću...

Dotakla bih te kao želja; znam da me želiš i da me pratiš nekim mislima kad nikoga nema da te utješim...

U tom trenu na nekom drugom kraju čežnje ja sam sama...
A dotakla bih te kao san, da smirim ti uzdah, da začaram ti usne i umirim te rukama tražeći samo da me čvrsto stegneš, da mi samo kažeš da sve prošlo je...

Dotakla bih te kao miris kad ideš poljem, kad u njemu nađeš neki mali svijet...

I onda kad sve nestane, još uvijek osjećaš miris poljskog cvijeća, još uvijek si tamo još uvijek me pratiš...

Dotakla sam te svojim riječima, ali nije to sve, ne, nije još kraj, još uvijek čekam te...

Svjetlost svjeće miluje zidove, moja sjenka je na jednim od njih,

samo oni znaju sve moje tajne što cjelog života sakrivam od svih...

Na stolu je čaša ne ispijenog pića čudna je svjetlost što prolazi kroz nju,

ja nisam pijanac što utjehu traži, već zaljubljeni pjesnik što prkosi snu...

Ne smijem večeras zatvoriti oči znam da ću opet vidjeti tvoje lice i da će mi obraz nakvasiti suza ujutro kad se probude ptice...

A zora još dugo neće svanuti, kazaljke su došle tek do ponoći, tužno me gleda mjesec iz tame jer zna da mi ni on ne može pomoći...

Onaj koga želim daleko je od mene, u njegovim očima jedini je spas, da mi je barem da ga dotaknem u ovoj tami, da mu čujem glas...

Kroz njegov prozor ulazi mjesečina i čuva ga dok mirno sanja, a sve što želim u ovom trenu to je da snove meni poklanja...

kako sam samo slijepa,sve mi je bilo pred očima,

sve sam ignorirala,za svaki postupak rješenje iskapala…

riječi tvoje urezale su se,zar smatraš da ne zaslužuješ više,

i sada nakon svega pitam se,što to u tvojim mislima značilo je…

s osmjehom sam se budila,a sada sa gorkom suzom u očima,

zar je to što sam zaslužila,zar te nimalo moja suza u srce ne dira…

želiš me bliže, a bježiš od mene,možda sam sve krivo shvatila,

ali tvojim postupcima,drugačije osjetit nisam mogla…

sve sam bila što si želio,sve sam radila što si htio,

ne znam što očekuješ od mene,trudeći umorila sam se…

koji god korak napravila,još je jedan krivi korak prema tebi,

i sada kad u zrcalo pogledam se,gledam u osobu koju ne prepoznajem…

razočarana i povrijeđena,postupcima koje objasniti ne mogu,

i svakakve riječi sada mogu prozborit,

ali volim te ne mogu prestat govorit…

..i opet voljela je,

a voljena bila nije,

sve od sebe dala,

a samo slane suze u očima dobila...

i opet voljela je,

ali to mu ništa nije značilo,hladno okrenuo se,

drugoj na ruku prsten stavio...

i opet voljela je,

bila je spremna na sve,

ali jedna rečenica sve to ubila je,

zbog jedne riječi ostavio ju je...

i opet voljela je,

bacila ponos i javila se,

odgovor nije dobila,

u neznanju ostala...

i opet voljela je,

i voljet će dok god zrak udiše,

jer to je jedini smisao,

života kojeg poznaje...

i opet voljela je...

da li postoji srodna duša,duša koja te u potpunosti razumije,

koja te upotpunjava,čini te osobom kakvom si stvorena,

koja te cijeni i poštuje...da li postoji ta osoba,

koja te osmjehom u nebesa diže,

koja te riječima utješit može,dodirom u smiraj odvesti,

a u isto vrijeme u tijelu nemir proizvest...

da li postoji to biće,koje kad u oči pogledaš,

sebe u njima vidiš,da kad vam se usne spoje,

shvatite da jedno za drugo stvoreni ste...

da li postoji ta druga polovica,koju cijeli život tražiš,

kao izgubljena duša,pored koje se osjećaš stvarnim,

koja te istinski poznaje...da li postoji srodna duša,

zbog koje cijeli tvoj život smisla ima,ili je to samo iluzija,

priča iz davnina,ili je to druga polovica nas samih,

u našim snovima gdje nema ni vremena ni prostora...

..izderana poput starog papira,

ispijena do dna, do zadnje kapi,

poput krpelja, odstranjena, uništena...

sve sam dala, cijelu dušu, um i tijelo,

ali nikad nije dovoljno,

nikad i da li će ikad biti,

da li će shvatiti,

koji oslonac je zaobišao,

zagrljaj odbio...

Naša ljubav je vječna..

ma što ljubav uistinu je,

nesebično davanje i opraštanje,

koliko puta oprostila sam,

koliko puta za istinu iznova molila,

a što sam na dlanu dobila…

koliko još snage u meni ima,

da li si vrijedan moje nježnosti,

da li se uopće isplati vagu tražiti,

jer srce želi opraštati,

a razum se tome protivi…

previše minusa skupilo se,

još koja rečenica,

i na papiru više mjesta biti neće,

za još jedan plus Boga preklinjem,

da pokaže mi vagu što ne nadzire se…

zar ljubav na matematiku spala je,

da zbrajam sve pogreške,

sve trenutke oproštaja vrijedne,

da molim Boga da mi ukaže,

na iskrene riječi i poljupce tvoje…

Sinoć je bilo divno….nekako čarobno….obožavam ona naša šaputanja….obožavam slušati tvoje riječi….volim kad mi kažeš da me voliš i da sam samo tvoja i da me ne daš nikome…..Volim tu tvoju crtu romantike koju imaš u sebi i što ju se ne bojiš pokazati….Jer, to si ti….jedna mala slatka nježna duša a istovremeno takva frajerčina…..Ne mogu vjerovati da sam dobila čovjeka iz svojih snova….Znaš ono, princ na bijelom konju….Baš si ono što sam tražila….tvoja psiha, razmišljanja, tvoja nježnost,tvoja čvrstina, tvoja volja za životom me naprosto fascinira….Tvoj izgled….mmmm…Gdje bih stala kad bih nastavila te opisivati?!....Divno si biće i zato te tako puno volim….Ne mogu vjerovati da nakon toliko vremena ova ljubav ne prestaje, ne gasi se nego naprosto ona još VIŠE raste i razvija se..

Ja možda plačem sad
ali ti ćeš plakati zadnji
kad budeš shvatio šta si imao
a izgubio..

Moja dusa umire svaki put kad shvatim da me sve manje voliš...
Ustvari nisam vise ni sigurna da li si me ikad i volio...
Možda su to bila pomiješana osjećanja koja su te dovodila do zaključka da me voliš...
Ali,ipak to nije ljubav,hmm ja to prije tebe priznajem ne znam zašto hrabrosti nemaš da učiniš sto sam...
Pokušavajući naći onaj tunel života gdje smo tek ja i ti počeli da bi možda onda shvatila gdje griješim,ali bezuspješni su moji pokušaji...
Ja znam nisam savršena,ali želim da me voliš onakvu kakva sam...
Ako to do sad uspio nisi,vjeruj mi nećeš nikada...

Koracima odlučujem kakvoj sudbini idem...

Ubrzano dišem,brze koracam tražeći tebe...

Tuneli su mračni,hladni i svaki korak napravljen je jedan vise nož u srcu mom...

Odupirem se tamnim mislima,tražim lijepe uspomene da me održe živom do kraja mog puta...

Jer nada postoji u meni da ćes me na drugoj strani čekati...

Da ćes me zagrliti i vječno tako ostati,bez ijedne rijeci sve ćemo znati i samo ćemo se voljeti...

Sunca vise nema,mjesec je moja pratilja idem dok vlažan trag ostavljam iza sebe...

Kap po kap,ostaju moje stare nade i prošlost iza mene...

Sa suzama sve to ispraćam,ne zato sto mi je zao nego zato sto znam koliko sam patila...

Koliko sam iz svega tog naučila,i koliko sam postala drugačija...

Idem...Koracam...Trcim...Zelim doći sto prije u zagrljaj tebi...

Svijetlost postaje sve jaca,a srce ubrzano kuca nada se iz pepela diže i osjećam blagi osmjeh koji oblikuje moje lice...

Ne tražim čudo,nego samo tebe...

Budi na kraju mog mračnog puta...

Samo te to molim...

Budi tu čekaj me,s osmjehom i puno ljubavi...

Budi tu obnovi mi nade i ljubav,

budi tu voli me kao nitko do sad...

Hoćeš li?!!

Ipak samo tuga..

Ja ponovo i ispočetka pokušavam da pokupim djeliće slomljenog srca...On ih je slomio,i bez trunka savjesti otišao...Kao da me Bog nikad nije ni stvorio...Opet sam tu na početku svoje samoće i tuge,pokušavam da shvatim zašto svaka ljubav mora loše završiti...Pokušavam da uhvatim dijelić svog razuma,da mi bijesno kaže da ne plaćem jer već odavno mi govori kako ovo neće izaći na dobro...Ali,svejedno moje suze našle su put niz lice,oslikavajući svaku bol duše moje...Ne,ne želim da nitko vidi moju bol,pretvaraču se da je sve uredu biću nasmijana kao i do sad...Glumicu hladnokrvnu,jer i onako srca vise nemam...a dusa mi je već uništena...Boze,opet onaj osjećaj tuge obuzima me,dobih par mjeseci sreće i opet je izgubi...Jel se to sudbina poigrava s mnom,da provjeri koliko sam jaka,koliko sam naivna pa svaki put i iznova vjerujem u ljubav...Da!donedavno sam se klela da nikad više neću srce nekom predati da ga povrijedi...Ali,moje srce je ponovo u komadićima,osjećam bijes tugu i patnju...Izmiješana smjesa mojih osjećanja cine me nervoznom,ali smiri se govorim sebi moram se pretvarati da sam uredu....Jer,sama sebe lažem i govorim UREDU SAM.....DA UREDU SAM....Još da mi je povjerovati u tu laž,živjela bi ponovo u tami hladnokrvno i proklinjala opet dan kad sam srce drugom dala...

Tebi je lako ti me nikad nisi volio..

Kako je tebi lako pored mene proći,i ni jednom uzdahnuti zbog naše izgubljene ljubavi...

Dok ja,ja se lomim na komadiće pokušavajući skupiti hrabrosti da ne padnem dok te vidim...

Tako se bojim,da ću te sutra vidjeti s drugom...

Kako ću tek tada izdržati kad vidim da nju grliš kao mene nekad,da njoj poljupce daješ mjesto meni...Opet i iznova tuga je moja...

Šta god da uradim ili učinim,mislim na tebe...

I ako to ne želim,ali srce je jace....radi šta hoće...

Boze kako ova bol me peče,a još vise kad znam da tebi nije stalo...

Prolaziš pored mene nasmijan i sretan kao uvijek,izgleda da sam ja u tvom životu bila samo epizoda vise...Dok si ti bio život moj...

Plakati vise ne mogu,jer suza nemam ali žaliću do kraja života sto nisam odmah shvatila koliko ti značim...Zašto opet ja??

Moram da budem ta,koja će patiti i plakati dok ćes ti uživati???

Zašto opet ja,da nosim tamu i tugu sa sobom,dok ćes ti nastaviti dalje kao da nikad ni postojala nisam...

Ma neka vise ide k vragu sve,zašto iznova moram da se zaljubim i iznova da patim...

Zašto kajanje uvijek mora biti ovoliko bolno...


Sinoć sam krenula stopama tame,i dosta toga uradila sto nisam trebala...


Da,sad se kajem ali je kasno...


Opet se on u svemu tome pojavio,podigao me sa dna...govoreći mi koliko me voli i da prestanem vise činiti gluposti...


I u tim trenucima tuge,bijesa i mržnje shvatila sam da sam sve to činila zbog njega...Nisam bila ponovo spremna da izgubim osobu koju volim,previše sam slaba za to...


Odlučila sam tražiti spas u alkoholu,ne misleći na posljedice ni na ovo trenutno kajanje...


Pravim se da mi je svejedno,dok mi u srcu tuga živi...

Šta sad???

Moram da krenem dalje,a bojim se...

U očima voljeni osoba vidim razočarenje,sakrivaju to ali ne veoma vješto...

Bojim se da ću zbog svojih gluposti na kraju ostati sama,bez igdje ikoga...

Toliko se bojim ponovnog susreta s njim,bojim se da me je počeo mrziti...

Da će me zamrziti isto toliko koliko me sad voli...

A,tu bi mi i bio kraj...

Tu bi moje stope stale,i izgubila bi se u nepovratnom vrtlogu kajanja...

I sad mi dusa vapi i moli,da iz ovog svega izađem dobro...

Da,me nitko napustiti neće,ponajviše ne on...

Nadam se,a nada uvijek živi i kad je možda ne bi trebalo biti...

Zao mi je Ljubavi,za sve sto se desilo sinoć...

Zao mi je Drugarice,na nanesenu bol i brigu...

Zao mi je Ljubavi,sto sam te razočarala ali drugačije nisam tugu znala izbjeći...

Zao mi je Ljubavi,sto se nisam mogla kontroli sati,jer ovog puta je previše zabolilo...

Zao mi je...Sad samo još mogu čekati,jer znam sve ću vidjeti u njegovim ocima...

I bez ijedne rečene rijeći, znaću da li mi je tu kraj...

Želim da pobjegnem,da nestajem...

Nisam kukavica ali se bojim...

Je li to toliko lose?Je li to toliko teško shvatiti??

Da vise nemam snage,da se borim da nemam dovoljno nade u sebi...

Bojim se,a nitko nije tu da me zagrli....

Bojim se,a nemam ničiju ruku spasa...

Da pokucam na vrata prošlosti,tu sam ponovo samo da vidim tužnu staru priču srca mog...Do sada sam bezbroj puta dolazila,i u suzama se vraćala u sadašnjost...Ali,ovog puta je drugačije,vrata se ne otvaraju,uporno kucam ali ovog puta sve je drugačije...Crna sjena moje prošlosti,na vratima me dočekuje s riječima "NE PRIPADAŠ VISE OVDJE SAD SI SRETNA"...Moje rijeci se ne čuju,uporno vrišcim tražeći put jer želim tako sam navikla moram da idem u prošlost i ovog puta...Moram da osjetim svu tu bol,da bi ovog puta bila opreznija...Ali,moji pokušaji su bezuspješni i dalje tražim lice stare nade ali ne uspijevam...Sad je sve drugačije,napokon to shvaćam...U prošlosti ne mogu da živim,niti sam živjela...Ali,uspomene su previše bolne da bi ih se stalno sjećala...Crna sjena moje prošlosti me zaustavila i vratila u sadašnjost...Nije mi dala da prođem kroz crne tunele svoje prošlosti,nije mi dala da osjetim bol i tugu...Želi da sad bez ikakve smetnje uživam u životu...Uživam u ljubavi...Uživam s njim...A,da ja sad uživam u bojama ljubavi... Bez obzira na sve,bez obzira na okolnosti,bez obzira na ljude,bez obzira na strah...

Ja ću da se borim za NAS...

Ponekad dođe koji dan kad prošlost proleti mi kroz misli kao san toliko događaja toliko pakla, tako malo raja.

U trenutku se vrati sve kao da putujem kroz vremensko korjenje u sebi osjetim tugu i bol osjetim svoju mladost kao u suze potopljeni mol.

U meni probudi se ona mala nesretna curica pa mi dođe da bi je zagrlila da joj trenom sigurnosti mladost vratim prerano je odrasla, ponovno shvatim.

Ona me uvijek iznova sjeti da i ranjenih krila duša može da poleti samo ako nikad ne dozvoli da se ljubav utopi u suzama boli.

Jednom su mi rekli da čovjek može promijeniti svijet....

da suzom može razbiti kamen i osmjehom topiti led...

Jednom su mi rekli i ja sam vjerovala...

Skupila sam hrabrost i kročila u svijet....da suzom razbijem kamen...da osmjehom otopim led......

Krenula sam koracima lakim poput daha a opet teškim poput stijene.....

Krenula sam....Tada u svojoj samoći ja shvatih da možda i nisam toliko jaka.....

Jer nemam ja suza vise da razbijam kamenje....

Osmjeh mi davno izblijedio je kroz buru života....

Jer vjetar lomio mi krila anđela....oluja odnesla mi snove.......

Sad tako prazna i sama mogu li biti hrabra....

Kako da stvorim tu malenu suzu....kako da osmjeh vratim....

Pružim ruku da dotaknem sunce pa odustanem...bojim se...
Pogledam u nebo kao da nebo daje snagu.....ali samo oblaci tamo....

I tako spustim glavu.....okrenem se polako....

Korakom teškim u stvarnost.....moju stvarnost......

...od slučajnog prolaznika u mom životu pretvorio si se u nešto bez čega teško živim...
sve me na tebe sjeća i taman kad pomislim da nestaješ iz mog srca pojaviš se kao u inat,tek toliko da me podsjetiš da te još uvijek volim...
govore mi da nisi za mene,da ima MNOGO BOLJIH OD TEBE,
spustim glavu i ćutim,ne želim nikom da se pravdam i da govorim da je kasno za to sve...
svoj život sam na tugu osudila,jer osim tebe nikoga ne znam voljeti...
znam da si moje zabranjeno voće,ali ja samo kad sam s tobom mogu pričati o sreći koja me zaobilazi kao sunce kiše i da znam da nijednog voljeti neću više...ne mogu bez tebe,
jer ti si moj život...moje sve...

Ja sam samo ona koja je voljela kišu..

Naša LJUBAV je ugašena...Žao mi je...

Idem dalje,bez tebe na put...

Budi sretan i ja ću nekad....

nekad u dalekoj budućnosti...

Naša LJUBAV se ugasila....

Da...to sad samo ponavljam

NAŠA LJUBAV SE UGASILA...

Nade su potopljene tamom bolom i samoćom...

NAŠA LJUBAV SE UGASILA...ZBOGOM...

Bez puno rijeći ostavljam trag na papiru...

Za uspomenu na jednu ljubav koja nije bila dovoljno jaka da izdrži do kraja...

Pod jagodicama prstiju mi titra maglica dodira topline tvoje ruke,

mekoće tvoje kože, finog, slatkog baršuna kojeg bih mogla maziti ne čitav dan, nego čitav život.

Usnama mi se prelijeva sladak okus tvoga vrata, opojna vatra tvojih usana, miris tvoje kose koju bih mogla ljubiti pramen po pramen onako vlažnu,

uvojak po uvojak, vlas po vlas.

Oči su mi prekrivene slikama tvoga predivnog lica, tvoga toplog smiješka, tvoga očaravajućeg pogleda kojeg bih mogla gledati danju i noću, u javi i u snu.

Snovi koje sanjam zovu se tvojim imenom. Dah koji dišem šapuće tvoje ime. Bez tebe ne postojim.

U tebi jedino živim.Kad bi znao... kad bi samo djelić sekunde znao... tada bi znao sve..

umrla je zauvijek,

ljubav na mojim rukama,

i pod njegovim nogama..

ne boli me danas,

sto ljubavi vise nema,

boli me pomisao

da svijet nije ni na tren zastao..

..stanem pa se okrenem
ne mogu da ti pobjegnem
kao da sam sišla s uma
pa u mene svako sumnja
ne znam sto bi, ne znam gdje
al' ću dalje bez tebe..
jer kockam se dugo
sa srećom i tugom
zbogom ljubavi
odlazim i reći ću ti.. sto,
sto put si me naveo na zlo
ja srce daću
nekom drugom tko zna gdje..
ti ne očekuj ništa više od mene
odlazim i nemoj reći stoj,
dečki ima ne zna im se broj
dugo si me lomio
al' me nisi slomio
i sve kad skupim malo je
s tobom vrijeme stalo je..

Ne, nisi me zgazio..

iako si to možda i htjeo

Ali si me zato izgubio..