Sinoć....poslije dugo, dugo vremena. Sinoć kad ponoć ona me podsjeti na stara vremena. Bila je ista, moja soba obasjana istim sjajem mjeseca, a miris tek upaljene svijeće brzo se širio u maloj sobi... Sinoć... kao nekada davno, poželim ono u čemu sam najbolja. Prizvah sjećanja i prepustih se tim čudima koje uvijek iznova izvlačim iz srca. Odakle sada to sve, odakle takva noć, odakle sad opet taj mjesec koji me podsjećao na nekoga, kao prije...na nekoga, kome ime ne spominjem...jer, znam da bolje je tako. Sjela sam u vlak sjećanja i od stanice do stanice moje prošlosti počeh putovati....Bila je to duga noć, prepuna svačega... Ljudi razni prođose pored mene, poznata lica ali duše njihove nikada ne stigoh upoznati. Kako je sve to čudno...Toliko vremena, toliko ljudi, a tako malo od svega ostade...Pa čak pomisliš da je to izgubljeno vrijeme pa požališ sto si ga potrošio na bezvrijedne...A dalje se samo od sebe nadoveže pitanje da li je to stvarno bez vrijedno, jer kad pogledaš naučio si nešto... Nakon svega da sam postala bolja kao čovjek, nisam....Kako kažu 'Dobar čovjek je uvijek bio naivan' , a ja poslije svega vise naivna nisam... I tako putujem od jednog perona do drugog, srećem svoje snove koje sam usput ispuštala...Bili su lijepi. Bilo mi ih zao pa usput i pokupih par njih, da ih nastavim sanjati... Sretoh mnoge ljude koje sam voljela, njih se nisam usudila ni pogledati...Bojah se da, ako ih pogledam, moj obraz e biti prljav kao i njihov, a ne dam se... I zaljubljena sam bila....U mnoge lazi, svjesno vjerovala (ili sam željela da vjerujem...), kad vidim tamo u daljini, nestala je i ljubav, kiša laži je padala....pa se i ljubav poslije dugo vremena isprala...a nije trebala, lijepa je bila....Prva,prava i iskrena ... Razgledam i upijam svaki trun prošlosti moje, ali spustim glavu na svakoj stvari koja u meni budi bol... Ne želim, i ne mogu ponovo osjećati isto...Voljeti, plakati i opet patiti...Ne mogu, i ne želim... A sada da ne griješim dušu, bilo je tu i najiskrenijih osmijeha...Pamtim sjaj mojih očiju, ali žalosno je to sto pamtim samo sjaj u MOJIM očima, teško je kad postaneš svjestan da nitko vise osim tebe nije ni osjetio tu ljubav, takvu ljubav za koju živiš i umireš... Bilo je ljudi kojima se zahvaljujem na mnogim suzama, ali i na osmijesima... ... ... ... Prošla je duga, najduža noć u mome životu...Završilo se moje putovanje....Izađoh na stanici stvarnosti...Okrenuh se i gledam sjedišta vlaka, na svakome sam ostavila po jedno sjećanje...Na početku sam ostavila loša sjećanja a na kraju lijepa..Čisto iz razloga sto sam svjesna da će se takva putovanja još koji put ponoviti i da, kada završim put..na kraju sve to zalijem jednim osmijehom, jer ipak, najljepše mi je, uvijek osmijeh pristajao..
Nema komentara:
Objavi komentar