Ipak samo tuga..

Ja ponovo i ispočetka pokušavam da pokupim djeliće slomljenog srca...On ih je slomio,i bez trunka savjesti otišao...Kao da me Bog nikad nije ni stvorio...Opet sam tu na početku svoje samoće i tuge,pokušavam da shvatim zašto svaka ljubav mora loše završiti...Pokušavam da uhvatim dijelić svog razuma,da mi bijesno kaže da ne plaćem jer već odavno mi govori kako ovo neće izaći na dobro...Ali,svejedno moje suze našle su put niz lice,oslikavajući svaku bol duše moje...Ne,ne želim da nitko vidi moju bol,pretvaraču se da je sve uredu biću nasmijana kao i do sad...Glumicu hladnokrvnu,jer i onako srca vise nemam...a dusa mi je već uništena...Boze,opet onaj osjećaj tuge obuzima me,dobih par mjeseci sreće i opet je izgubi...Jel se to sudbina poigrava s mnom,da provjeri koliko sam jaka,koliko sam naivna pa svaki put i iznova vjerujem u ljubav...Da!donedavno sam se klela da nikad više neću srce nekom predati da ga povrijedi...Ali,moje srce je ponovo u komadićima,osjećam bijes tugu i patnju...Izmiješana smjesa mojih osjećanja cine me nervoznom,ali smiri se govorim sebi moram se pretvarati da sam uredu....Jer,sama sebe lažem i govorim UREDU SAM.....DA UREDU SAM....Još da mi je povjerovati u tu laž,živjela bi ponovo u tami hladnokrvno i proklinjala opet dan kad sam srce drugom dala...

Tebi je lako ti me nikad nisi volio..

Kako je tebi lako pored mene proći,i ni jednom uzdahnuti zbog naše izgubljene ljubavi...

Dok ja,ja se lomim na komadiće pokušavajući skupiti hrabrosti da ne padnem dok te vidim...

Tako se bojim,da ću te sutra vidjeti s drugom...

Kako ću tek tada izdržati kad vidim da nju grliš kao mene nekad,da njoj poljupce daješ mjesto meni...Opet i iznova tuga je moja...

Šta god da uradim ili učinim,mislim na tebe...

I ako to ne želim,ali srce je jace....radi šta hoće...

Boze kako ova bol me peče,a još vise kad znam da tebi nije stalo...

Prolaziš pored mene nasmijan i sretan kao uvijek,izgleda da sam ja u tvom životu bila samo epizoda vise...Dok si ti bio život moj...

Plakati vise ne mogu,jer suza nemam ali žaliću do kraja života sto nisam odmah shvatila koliko ti značim...Zašto opet ja??

Moram da budem ta,koja će patiti i plakati dok ćes ti uživati???

Zašto opet ja,da nosim tamu i tugu sa sobom,dok ćes ti nastaviti dalje kao da nikad ni postojala nisam...

Ma neka vise ide k vragu sve,zašto iznova moram da se zaljubim i iznova da patim...

Zašto kajanje uvijek mora biti ovoliko bolno...


Sinoć sam krenula stopama tame,i dosta toga uradila sto nisam trebala...


Da,sad se kajem ali je kasno...


Opet se on u svemu tome pojavio,podigao me sa dna...govoreći mi koliko me voli i da prestanem vise činiti gluposti...


I u tim trenucima tuge,bijesa i mržnje shvatila sam da sam sve to činila zbog njega...Nisam bila ponovo spremna da izgubim osobu koju volim,previše sam slaba za to...


Odlučila sam tražiti spas u alkoholu,ne misleći na posljedice ni na ovo trenutno kajanje...


Pravim se da mi je svejedno,dok mi u srcu tuga živi...

Šta sad???

Moram da krenem dalje,a bojim se...

U očima voljeni osoba vidim razočarenje,sakrivaju to ali ne veoma vješto...

Bojim se da ću zbog svojih gluposti na kraju ostati sama,bez igdje ikoga...

Toliko se bojim ponovnog susreta s njim,bojim se da me je počeo mrziti...

Da će me zamrziti isto toliko koliko me sad voli...

A,tu bi mi i bio kraj...

Tu bi moje stope stale,i izgubila bi se u nepovratnom vrtlogu kajanja...

I sad mi dusa vapi i moli,da iz ovog svega izađem dobro...

Da,me nitko napustiti neće,ponajviše ne on...

Nadam se,a nada uvijek živi i kad je možda ne bi trebalo biti...

Zao mi je Ljubavi,za sve sto se desilo sinoć...

Zao mi je Drugarice,na nanesenu bol i brigu...

Zao mi je Ljubavi,sto sam te razočarala ali drugačije nisam tugu znala izbjeći...

Zao mi je Ljubavi,sto se nisam mogla kontroli sati,jer ovog puta je previše zabolilo...

Zao mi je...Sad samo još mogu čekati,jer znam sve ću vidjeti u njegovim ocima...

I bez ijedne rečene rijeći, znaću da li mi je tu kraj...

Želim da pobjegnem,da nestajem...

Nisam kukavica ali se bojim...

Je li to toliko lose?Je li to toliko teško shvatiti??

Da vise nemam snage,da se borim da nemam dovoljno nade u sebi...

Bojim se,a nitko nije tu da me zagrli....

Bojim se,a nemam ničiju ruku spasa...

Da pokucam na vrata prošlosti,tu sam ponovo samo da vidim tužnu staru priču srca mog...Do sada sam bezbroj puta dolazila,i u suzama se vraćala u sadašnjost...Ali,ovog puta je drugačije,vrata se ne otvaraju,uporno kucam ali ovog puta sve je drugačije...Crna sjena moje prošlosti,na vratima me dočekuje s riječima "NE PRIPADAŠ VISE OVDJE SAD SI SRETNA"...Moje rijeci se ne čuju,uporno vrišcim tražeći put jer želim tako sam navikla moram da idem u prošlost i ovog puta...Moram da osjetim svu tu bol,da bi ovog puta bila opreznija...Ali,moji pokušaji su bezuspješni i dalje tražim lice stare nade ali ne uspijevam...Sad je sve drugačije,napokon to shvaćam...U prošlosti ne mogu da živim,niti sam živjela...Ali,uspomene su previše bolne da bi ih se stalno sjećala...Crna sjena moje prošlosti me zaustavila i vratila u sadašnjost...Nije mi dala da prođem kroz crne tunele svoje prošlosti,nije mi dala da osjetim bol i tugu...Želi da sad bez ikakve smetnje uživam u životu...Uživam u ljubavi...Uživam s njim...A,da ja sad uživam u bojama ljubavi... Bez obzira na sve,bez obzira na okolnosti,bez obzira na ljude,bez obzira na strah...

Ja ću da se borim za NAS...

Ponekad dođe koji dan kad prošlost proleti mi kroz misli kao san toliko događaja toliko pakla, tako malo raja.

U trenutku se vrati sve kao da putujem kroz vremensko korjenje u sebi osjetim tugu i bol osjetim svoju mladost kao u suze potopljeni mol.

U meni probudi se ona mala nesretna curica pa mi dođe da bi je zagrlila da joj trenom sigurnosti mladost vratim prerano je odrasla, ponovno shvatim.

Ona me uvijek iznova sjeti da i ranjenih krila duša može da poleti samo ako nikad ne dozvoli da se ljubav utopi u suzama boli.

Jednom su mi rekli da čovjek može promijeniti svijet....

da suzom može razbiti kamen i osmjehom topiti led...

Jednom su mi rekli i ja sam vjerovala...

Skupila sam hrabrost i kročila u svijet....da suzom razbijem kamen...da osmjehom otopim led......

Krenula sam koracima lakim poput daha a opet teškim poput stijene.....

Krenula sam....Tada u svojoj samoći ja shvatih da možda i nisam toliko jaka.....

Jer nemam ja suza vise da razbijam kamenje....

Osmjeh mi davno izblijedio je kroz buru života....

Jer vjetar lomio mi krila anđela....oluja odnesla mi snove.......

Sad tako prazna i sama mogu li biti hrabra....

Kako da stvorim tu malenu suzu....kako da osmjeh vratim....

Pružim ruku da dotaknem sunce pa odustanem...bojim se...
Pogledam u nebo kao da nebo daje snagu.....ali samo oblaci tamo....

I tako spustim glavu.....okrenem se polako....

Korakom teškim u stvarnost.....moju stvarnost......

...od slučajnog prolaznika u mom životu pretvorio si se u nešto bez čega teško živim...
sve me na tebe sjeća i taman kad pomislim da nestaješ iz mog srca pojaviš se kao u inat,tek toliko da me podsjetiš da te još uvijek volim...
govore mi da nisi za mene,da ima MNOGO BOLJIH OD TEBE,
spustim glavu i ćutim,ne želim nikom da se pravdam i da govorim da je kasno za to sve...
svoj život sam na tugu osudila,jer osim tebe nikoga ne znam voljeti...
znam da si moje zabranjeno voće,ali ja samo kad sam s tobom mogu pričati o sreći koja me zaobilazi kao sunce kiše i da znam da nijednog voljeti neću više...ne mogu bez tebe,
jer ti si moj život...moje sve...

Ja sam samo ona koja je voljela kišu..

Naša LJUBAV je ugašena...Žao mi je...

Idem dalje,bez tebe na put...

Budi sretan i ja ću nekad....

nekad u dalekoj budućnosti...

Naša LJUBAV se ugasila....

Da...to sad samo ponavljam

NAŠA LJUBAV SE UGASILA...

Nade su potopljene tamom bolom i samoćom...

NAŠA LJUBAV SE UGASILA...ZBOGOM...

Bez puno rijeći ostavljam trag na papiru...

Za uspomenu na jednu ljubav koja nije bila dovoljno jaka da izdrži do kraja...

Pod jagodicama prstiju mi titra maglica dodira topline tvoje ruke,

mekoće tvoje kože, finog, slatkog baršuna kojeg bih mogla maziti ne čitav dan, nego čitav život.

Usnama mi se prelijeva sladak okus tvoga vrata, opojna vatra tvojih usana, miris tvoje kose koju bih mogla ljubiti pramen po pramen onako vlažnu,

uvojak po uvojak, vlas po vlas.

Oči su mi prekrivene slikama tvoga predivnog lica, tvoga toplog smiješka, tvoga očaravajućeg pogleda kojeg bih mogla gledati danju i noću, u javi i u snu.

Snovi koje sanjam zovu se tvojim imenom. Dah koji dišem šapuće tvoje ime. Bez tebe ne postojim.

U tebi jedino živim.Kad bi znao... kad bi samo djelić sekunde znao... tada bi znao sve..

umrla je zauvijek,

ljubav na mojim rukama,

i pod njegovim nogama..

ne boli me danas,

sto ljubavi vise nema,

boli me pomisao

da svijet nije ni na tren zastao..

..stanem pa se okrenem
ne mogu da ti pobjegnem
kao da sam sišla s uma
pa u mene svako sumnja
ne znam sto bi, ne znam gdje
al' ću dalje bez tebe..
jer kockam se dugo
sa srećom i tugom
zbogom ljubavi
odlazim i reći ću ti.. sto,
sto put si me naveo na zlo
ja srce daću
nekom drugom tko zna gdje..
ti ne očekuj ništa više od mene
odlazim i nemoj reći stoj,
dečki ima ne zna im se broj
dugo si me lomio
al' me nisi slomio
i sve kad skupim malo je
s tobom vrijeme stalo je..

Ne, nisi me zgazio..

iako si to možda i htjeo

Ali si me zato izgubio..