Kao dva stranca što se prvi puta vide, stojimo jedno
kraj drugoga nijemi, nemamo si što reći, postala sam
stranac kojeg vidiš prvi i posljednji put a da toga
svjestan nisi! Kroz mene gledaš, ništa ne tražiš, ne
očekuješ, samo bi da se od mene makneš, jer se
nadaš da će ti biti bolje!
I ne osuđujem tvoju nadu u život u kojem nema
mene, ne osuđujem ništa, ljutim se, ne na tebe, na
sebe, ljutim se na sve drugo ali na tebe ne!
Mogu se samo okrenuti, poštivati tvoju želju i poći
dalje, ali poći nemam kuda, i prvi put mi je
svejedno što će biti sutra, hoće li sunce izaći ili
pasti kiša, jer ja sam odavno umrla, ni duša mi više
ne daje radost, plačem u sebi jer suza za van
nemam, lice mi je kameno, usne nijeme, oči su
izgubile odavno sjaj kojeg nikada vratiti neće!
I koga briga što je tako, koga briga za mene kada ni
mene nije? Vrijeme je nestalo u procjepu želja
svladanih nemoći, vrijeme je nestalo u vremenu,
pokušavam zamrznuti sve lijepo što lijepo je bilo,
tvoj lik da mi ostane kao melem na rane što mi ih
život dade, ali od toga nemam koristi kada tebe
nema! I ništa mi više nije važno, niti će biti, došla
sam do kraja puta, i to si priznajem, i nemam volje,
nemam ni snage ni za riječ više, pokret neki, sve je
umrlo u meni, uvenulo a da ni procvjetalo nije!
Postati ću prah s kojim će se vjetar igrati, kojeg će
slučajni prolaznici gaziti kao što je i mene pregazilo
vrijeme i ti..
