Ipak samo tuga..

Ja ponovo i ispočetka pokušavam da pokupim djeliće slomljenog srca...On ih je slomio,i bez trunka savjesti otišao...Kao da me Bog nikad nije ni stvorio...Opet sam tu na početku svoje samoće i tuge,pokušavam da shvatim zašto svaka ljubav mora loše završiti...Pokušavam da uhvatim dijelić svog razuma,da mi bijesno kaže da ne plaćem jer već odavno mi govori kako ovo neće izaći na dobro...Ali,svejedno moje suze našle su put niz lice,oslikavajući svaku bol duše moje...Ne,ne želim da nitko vidi moju bol,pretvaraču se da je sve uredu biću nasmijana kao i do sad...Glumicu hladnokrvnu,jer i onako srca vise nemam...a dusa mi je već uništena...Boze,opet onaj osjećaj tuge obuzima me,dobih par mjeseci sreće i opet je izgubi...Jel se to sudbina poigrava s mnom,da provjeri koliko sam jaka,koliko sam naivna pa svaki put i iznova vjerujem u ljubav...Da!donedavno sam se klela da nikad više neću srce nekom predati da ga povrijedi...Ali,moje srce je ponovo u komadićima,osjećam bijes tugu i patnju...Izmiješana smjesa mojih osjećanja cine me nervoznom,ali smiri se govorim sebi moram se pretvarati da sam uredu....Jer,sama sebe lažem i govorim UREDU SAM.....DA UREDU SAM....Još da mi je povjerovati u tu laž,živjela bi ponovo u tami hladnokrvno i proklinjala opet dan kad sam srce drugom dala...