Zašto kajanje uvijek mora biti ovoliko bolno...


Sinoć sam krenula stopama tame,i dosta toga uradila sto nisam trebala...


Da,sad se kajem ali je kasno...


Opet se on u svemu tome pojavio,podigao me sa dna...govoreći mi koliko me voli i da prestanem vise činiti gluposti...


I u tim trenucima tuge,bijesa i mržnje shvatila sam da sam sve to činila zbog njega...Nisam bila ponovo spremna da izgubim osobu koju volim,previše sam slaba za to...


Odlučila sam tražiti spas u alkoholu,ne misleći na posljedice ni na ovo trenutno kajanje...


Pravim se da mi je svejedno,dok mi u srcu tuga živi...

Šta sad???

Moram da krenem dalje,a bojim se...

U očima voljeni osoba vidim razočarenje,sakrivaju to ali ne veoma vješto...

Bojim se da ću zbog svojih gluposti na kraju ostati sama,bez igdje ikoga...

Toliko se bojim ponovnog susreta s njim,bojim se da me je počeo mrziti...

Da će me zamrziti isto toliko koliko me sad voli...

A,tu bi mi i bio kraj...

Tu bi moje stope stale,i izgubila bi se u nepovratnom vrtlogu kajanja...

I sad mi dusa vapi i moli,da iz ovog svega izađem dobro...

Da,me nitko napustiti neće,ponajviše ne on...

Nadam se,a nada uvijek živi i kad je možda ne bi trebalo biti...

Zao mi je Ljubavi,za sve sto se desilo sinoć...

Zao mi je Drugarice,na nanesenu bol i brigu...

Zao mi je Ljubavi,sto sam te razočarala ali drugačije nisam tugu znala izbjeći...

Zao mi je Ljubavi,sto se nisam mogla kontroli sati,jer ovog puta je previše zabolilo...

Zao mi je...Sad samo još mogu čekati,jer znam sve ću vidjeti u njegovim ocima...

I bez ijedne rečene rijeći, znaću da li mi je tu kraj...