Došao si tiho..nečujno i s osmjehom na licu..
Tim pokvarenim osmjehom..
Gledao me tim pokvarenim pogledom…
Pronašao kutak u mom ranjenom srcu..
I ostao tu…bez pitanja, bez ijedne riječi…
I sve si dublje gradio taj kutak…
Bez dozvole..bez mog pristanka…
I šta sam drugo mogla…
Pomirlila sam se s tim da tu stanuješ…
Nisam te više mogla otjerati...navikala sam se
…i taman kad sam prihvatila tebe ko stanara…
spakirao si kovčege i otišao…
Otišao s onim pokvarenim osmjehom na licu..
A u kutku koji si sagradio ostavio si djelić sebe
Djelić svog pokvarenog pogleda…..
Da me ponekad sjeti na tebe…