..opet plačem.. nakon toliko vremena.. pokušala sam biti jaka.. pokušala sam ne misliti..ne osjećati..ali mislim.. i to većinom o njemu.. danas..i patim..znam da će proći..znam sutra ću opet biti dobro..neću više plakati...sutra će ostati u snovima i neće me buditi u noći..fali mi..on..netko..fale mi riječi,utjehe..one lažne..ali ponekad ih je lijepo čuti iako i sama znam da su laž..ali u tom trenu,povjeruješ..bude ti lakše..osjećam toliku prazninu i hladnoću..ne osjećam ljubav..ne mislim da me vole..itko da me voli..kao da ni ne zaslužujem..i mrzim sebe,i njega,i druge..i suze..mrzim tu depresiju u kojoj živim..mrzim svoje oči,svoje lice,svoju osobnost..zašto ne mogu biti kao svi..ponekad zbilja želim biti samo još jedna od milijun..ista kao svi...bez opterećivanja kako će me ljudi gledati...i sad sjedim ovdje i saželjavam se..gledam u ova slova koja pišem..i ne shvaćam..jednostavno izlaze iz mene..i sad će biti bolje..samo još trenutak pa ću puknuti ili umrijeti..još jednom,umrijeti u noći kojoj kao da nema kraja..a sutra..opet će me probuditi svjetlo koje kao da mrzim jer zatvaram oči,ne želim vidjeti..svaki put kada zažmirim vidim njega..čujem ga..pjeva..osječam njegove ruke oko struka..osjećam gorčinu i bol gubitka...no predugo sam bila uporna..odustala sam..
i nisam pogriješila..
zar ne..?