"Kad me obuzme tuga, šapnem li ime tvoje, hoće li biti lakše? I pomisao na tebe hoće li
bar malo ublažiti bol? Hoću li uspjeti svoja svitanja gledati nekim drugim, ne natečenim očima?
Hoću ili u odsjaju jutra prepoznati želju tvoju i glas što me zove? Tako želim ispružiti ruku da me dodirneš, da me povedeš nekim starim stazama sreće. Da mi osmijeh vratiš na lice i suzu zaustaviš negdje na pola puta. Da razmak između naših misli nestane zauvijek i da postoji samo jedna misao, ona Naša, o Nama..

Hoću li ikad opet biti ona stara Ja, ona prpošna i vesela, razigrana i nasmijana, ili će i dalje sjene tuge kročiti mojih putem života? Hoće li svjetlost ljubavi zalutati makar na tren i u ovaj svijet i drhtaja hladnoće pretvoriti u drhtaj strasti?

Trebam tvoj dodir, tvoje ruke, tvoj osmijeh. Vrati mi sreću u srce, osmijeh na lice. Vrati me opet meni, kad me budeš svojom zvao. Udahni mi ljubav u dušu, razlistaj me, pusti neka moji mirisi za gospodare prostorom i tvojim nosnicama.Ti znaš, moje srce je ogromno, evo, nudim ti ga na dlanu, tvoje je, zašto oklijevaš?"