I dok stojim tu na našem mjestu, ponavlja se ona slika..

Šetamo, nasmijani, sretni, zadovoljni..odzvanjaju one riječi, tvoje, moje, naše riječi..

Tako lijepe, pune onog sjećanja, što ga ljudi zovu ljubav..

I svaki osmijeh je bio iskren i svaki tužan osmijeh..

Lijepo čudesno..ali kažu ljudi..sve što je lijepo kratko traje..

Valjda su u pravu, Da, sigurno jesu..

Jer više nije bitan osmijeh, ni pogled..

Samo je bitno naći nekog, neku naivnu budalu,

svaliti sve na nju..Najlakše je tako..biti glup..

Ali pogriješio si, neću dopustiti da itko vlada mojim životom,

osim mene same, riječi, slike, osjećaje..

Sve brišem..i nastavljam dalje..