Ustajem laganim korakom, na stolu prazan papir, u ruci tvoja slika, jedina koju si mi ostavio za sjećanje, par rijeći mi prolete pred očima, vješto ih sakrijem u policu sjećanja, tamo gdje su skrivene sve moje rijeći napisane za tebe i život tvoj...moja najljepša nedovršena prića...
Uklesana u spomenik vremena koji sam sama sagradila da me podsjeti na vječnost tvojih uzdaha na mom vratu..ostaješ tu zauvijek kao čarobnjak moje polomljene sreće, kao poetik čiji odraz je moja mirna luka, moje utočiste od hladne noći, a ja najtamnija lutka tvoje podsvijesti, usnim te ponekad često, ali uvijek se nekako izgubiš, pretvoriš u sjenu, grizeš mi obraze, u mraku tražiš odsjaj mog oka, dozivaš mi ime...ali te nema, ili te nikada nije ni bilo...vise ni sama ne znam...budim se kada već sve izgubi smisao.. A moja podsvijest je čudna stvar, u njoj se poput ringišpila sve vrti u krug...nekoć sam sjedila u tvom krilu i molila te da ne dozvoliš snjegovima da zanesu tvoj trag, a ti si me iz prkosa ostavio u crnilu noći gdje nisam mogla pronaći sjaj tvoga osmijeha, boju tvojih očiju, dodir tvoje ruke...i opet sam kao besmrtna lađa zaplovila u tvojim očima punim ponosa bas kao sto sam ti rekla jednog dana, da neću odustati nikada dok moji dodiri ne postanu tvoje čežnje...od danas do sutra...odavde do vječnosti...
Sat na zidu je otkucavo usnule sate, a ja sam tako željela da si pored mene ti umjesto prazne postelje, da mi na obraze spustiš vrele usne i topli ugriz na vratu da ostaviš kao pečat, znak da mi pored tebe nitko ne treba, da su pored tebe svi tako nestvarni, nevidljivi, nepotrebni...ali sva ova jutra bez tebe su me učinila jakom, sva moja prošlost me čini posebnom, tvojom, samo tvojom...
Pojavi se još sad, u ovom trenu skini nemire s mojih usana, još uvijek ne nazirem tragove jutra, još uvijek imam mehanizam da zaustavim vrijeme u tvom pogledu, još uvijek kasni sat na zidu, vrijeme u njemu protiće polako, umrtvljeno, tiho..još uvijek možeš skinuti gorčinu ove boli koja je utkana tankim nitima u moje pore, još uvijek ima načina da je zasladiš okusom meda, da u moj život uneseš osmijeh i nadu za nešto ljepše, nešto naše...da se zapitaju ljudi, da se zapita ona, šta je to u tvom pogledu, sta to kriju tvoje usne dok su razvučene u taj osmijeh...da se zapitaš ti, čemu služe moje rijeći koje uvijek ostaju ne izgovorene, a ipak najljepše od svih koje će ti itko ikada izgovoriti, da se zapitaš čemu sluzi moj dah u tvojoj kosi i poljupci na tvojoj koži, svaku noć prije nego usneš i svako jutro prije nego se probudiš...da se zapitaš zašto su iza nas ostali tragovi na putevima kojima smo tek trebali proći...da se zapitaš čemu suze i tuga i ova bezuvjetna ljubav, ljube..koja je veća i od svemira...volim te zauvijek jer vrijeme za mene nije i ne znači ništa...
Nema komentara:
Objavi komentar