..

 Neću ti spomenuti ime, neću da itko dozna da te još trebam...a ti ...ako sam ti ikad značila upola od onog što si mi rekao, u ovim ćeš se riječima prepoznati. I nemoj se ljutiti što pišem za tebe. Ako sada ovo čitaš, čitaj između redaka, jer to je za tebe. Više ne znam kako da ti kažem da je zastao i sat vječnosti kad smo se rastali, a vrijeme klizilo tragom prolaznosti. Neprestano se pitam je li trebalo da jedno drugom pružimo ljubav i nježnost kao što sada pružamo bol!!! Noćas si u mojim snovima bio tako stvaran i tako blizu da sam poželjela da se ne probudim... No jutro je ipak došlo i iznova gledam budućnost očima punim prošlosti, očima punim tebe. Koliko puta na dan poželim da te imam kraj sebe, koliko puta poželim da te čujem pred ulaznim vratima svoje duše... Kamo i kako bez tebe, kad si me tako dugo držao u mreži svojih maštanja, pa sam i ja počela maštati uz tebe...Možda će te ove moje riječi iznenaditi, možda si pomislio da te više ne voli mi da sam te preboljela. Ne znam je li moguće ne voljeti te... Bez tebe ne osjećam ništa, ni ljubav, ni mržnju, misli s mi potpuno izgubljene... Možda si sad sretan s drugom, nadam se da nikad neće morati pustiti suzu gorku i vrelu kao nekad ja zbog tebe! I ne zamjeri što sam ovo napisala, riječi nisu bitne, nego ono što je između redaka, ono što se ne može iskazati.