Kako je tebi lako pored mene proći,i ni jednom uzdahnuti zbog naše izgubljene ljubavi...

Dok ja,ja se lomim na komadiće pokušavajući skupiti hrabrosti da ne padnem dok te vidim...

Tako se bojim,da ću te sutra vidjeti s drugom...

Kako ću tek tada izdržati kad vidim da nju grliš kao mene nekad,da njoj poljupce daješ mjesto meni...

Opet i iznova tuga je moja...Šta god da uradim ili učinim,mislim na tebe...

I ako to ne želim,ali srce je jače....radi šta hoće...

Boze kako ova bol me peče,a još vise kad znam da tebi nije stalo...

Prolaziš pored mene nasmijan i srčan kao uvijek,izgleda da sam ja u tvom životu bila samo epizoda vise...

Dok si ti bio život moj...Plakati vise ne mogu,jer suza nemam ali žali ću do kraja života sto nisam odmah shvatila koliko ti značim...

Zašto opet ja??Moram da budem ta,koja će patiti i plakati dok ćeš ti uživati???

Zašto opet ja,da nosim tamu i tugu sa sobom,dok ćeš ti nastaviti dalje kao da nikad ni postojala nisam...