Ovako bacaš sve moje riječi,


gaziš sve što tebi dam?


Ovako se rugaš mojoj sreći,


rušiš mi snove i nije te sram?


Odlaziš hladno i zatvaraš vrata,


ostavljaš šutnju i srušene snove..


A ja nadam se tebi, k"o da si od zlata,


kao da vrijedi čekati te..


Gledaš me tim svojim plavim očima,


koje ne vide ništa dalje od tebe..


Što to ima u svim tim noćima

da zbog njih ja gazim sebe?

Ovako se igraš s mojim životom,

kao da nešto ovaj put shvaćaš.

Pokrij to lice sad sa sramotom,

i mene je već sram što opet se vračaš..

Mene kriviš za svoje greške,

ovo je valjda tvoje hvala..

Ni riječi nisu toliko teške,

koliko sve što sam za tebe uzalud dala..

Ovako mi godine uzmeš u trenu,

mene pitaš što o ljubavi znam?

Ovako zamijeniš moju sreću za neku drugu,

još mi se vračaš i nije te sram?!