I neka me niko, dok je svijeta i vremena, ne pita šta sam u tom čovjeku toliko zavoljela.
Da li je bilo nešto u tim luđački plavim očima? Kakav su otrov sipale te, naizgled uvijek pijane usne?
Koje je tajne čuvao taj dodir koji mi je, kao nijedan drugi, žario kožu? ..
Neka se nikad niko ne usudi da me pita jer nemam odgovor. Šta me to tjera da zadrhtim svaki put kad se pogledi u prolazu sudare? Pa me tjera u plač, pa budi nadu .. a dobro znam da je nema.
Šta je u tebi, čovječe, što me tjera da pustim da vrijeme ide čekajući te? Tebe, koji se ne vraćaš. Tebe, koji se za mnom više ne okrećeš. Tebe, koji sanjaš neke druge usne i bereš bisere sa tuđe kože ..
I prekršit ću još milion obećanja datih sebi, milion zakletvi da je zadnji put i da se više ne vraćam.
Smijem li sebi još jedanput dopustiti taj luksuz da se prisjetim sebe u tvom naručju ?
Da osjetim tvoje prste kako klize niz moju kožu, tvoje usne na mom vratu ..
Da mi u glavi opet odzvanja tvoj smijeh, da ti priđem tako blizu da osjetim kako dišeš, da se gledam u oči i onda spojimo usne, svaki put kao da je zadnji ..
Znam da ti nikad ništa moje ni značilo. Znam da je meni cijeli svijet bio sjedinjen u tvom biću. Priznajem pred svima i nije me sram. Jedan život je malo da se takva ljubav dvaput desi.
A teško mi je kunem ti se. Gore nego svim ostalima kad se skupe. Prošla je godina, pa i više, čovječe.
Ti ne znaš koliko sam samo suza isplakala, koliko osmijeha odglumila, lažući i tebi i ostalima da sam dobro.
Znaš, ponekad poželim sve ti ispričali. Priznati ti da sam te voljela kako niko nikad nikog nije. Da sam svu ljubav svijeta skupila u sebi, i čuvala je za tebe. Da sam bila spremna padati na koljena i ponovo se dizati, zbog tebe .. Rekla bih ti sve, ne očekujući ništa za uzvrat. Rekla bih ti da sam ti odavno sve oprostila i noćima molila Boga za tvoju sreću. Čisto da ti pokažem šta je ljubav. Da uporediš mene koja sam mjesecima čekala u mraku i voljela te više nego sve one kada se skupe. Sve one kojima si se davao i skupa s njima moje sve gazio. Samo da, kad je sve gotovo, čuješ ko te volio od svega najviše, koje su žrtve pale i je li vrijedilo .. Onda bih se okrenula i otišla. Ne zato što želim, već što moram. Malo sreće, to je sve što trebam . Da se osjetim živom .. Za ostalo je prekasno. A moglo je bolje..
Da li je bilo nešto u tim luđački plavim očima? Kakav su otrov sipale te, naizgled uvijek pijane usne?
Koje je tajne čuvao taj dodir koji mi je, kao nijedan drugi, žario kožu? ..
Neka se nikad niko ne usudi da me pita jer nemam odgovor. Šta me to tjera da zadrhtim svaki put kad se pogledi u prolazu sudare? Pa me tjera u plač, pa budi nadu .. a dobro znam da je nema.
Šta je u tebi, čovječe, što me tjera da pustim da vrijeme ide čekajući te? Tebe, koji se ne vraćaš. Tebe, koji se za mnom više ne okrećeš. Tebe, koji sanjaš neke druge usne i bereš bisere sa tuđe kože ..
I prekršit ću još milion obećanja datih sebi, milion zakletvi da je zadnji put i da se više ne vraćam.
Smijem li sebi još jedanput dopustiti taj luksuz da se prisjetim sebe u tvom naručju ?
Da osjetim tvoje prste kako klize niz moju kožu, tvoje usne na mom vratu ..
Da mi u glavi opet odzvanja tvoj smijeh, da ti priđem tako blizu da osjetim kako dišeš, da se gledam u oči i onda spojimo usne, svaki put kao da je zadnji ..
Znam da ti nikad ništa moje ni značilo. Znam da je meni cijeli svijet bio sjedinjen u tvom biću. Priznajem pred svima i nije me sram. Jedan život je malo da se takva ljubav dvaput desi.
A teško mi je kunem ti se. Gore nego svim ostalima kad se skupe. Prošla je godina, pa i više, čovječe.
Ti ne znaš koliko sam samo suza isplakala, koliko osmijeha odglumila, lažući i tebi i ostalima da sam dobro.
Znaš, ponekad poželim sve ti ispričali. Priznati ti da sam te voljela kako niko nikad nikog nije. Da sam svu ljubav svijeta skupila u sebi, i čuvala je za tebe. Da sam bila spremna padati na koljena i ponovo se dizati, zbog tebe .. Rekla bih ti sve, ne očekujući ništa za uzvrat. Rekla bih ti da sam ti odavno sve oprostila i noćima molila Boga za tvoju sreću. Čisto da ti pokažem šta je ljubav. Da uporediš mene koja sam mjesecima čekala u mraku i voljela te više nego sve one kada se skupe. Sve one kojima si se davao i skupa s njima moje sve gazio. Samo da, kad je sve gotovo, čuješ ko te volio od svega najviše, koje su žrtve pale i je li vrijedilo .. Onda bih se okrenula i otišla. Ne zato što želim, već što moram. Malo sreće, to je sve što trebam . Da se osjetim živom .. Za ostalo je prekasno. A moglo je bolje..
Nema komentara:
Objavi komentar