Tišina boli..

Noć je..Hladna sječanjska noć...
Proljeću se ne žuri, zima ne prolazi...
Još uvijek snjega ima...Drhtim..
Duša mi je prazna..led je u njoj i on prži..
Sa istinom ne miri se..a ni stim da nema te..
Drhtim od bola za tobom..ljube moja..
Noć je..Misli lutaju prostranstvima do tebe..
Traže te u sivilu, u magli u izgubljenom..
Ne pronalaze te, ne čuju te..šapati su utihnuli..
Tišini su ustupili mjesto..tišini koja boli..guši..
koja ubija i posljednju nadu u već umrloj duši..
Nema te a ja te tražim..prostranstvo je tvoje..a ja sam sjenka u kavezu bez žica..
zrno prašine u tom prostoru..
dah umrlog proljeća, onoga našega..
nepostojeća slika naše ljubavi..
izgubljeni mjeseci..
pretvoreni u godine..ostavljene iza nas..
u jednom vremenu koje više nije naše..
Razmišljam, a nema me..
Volim te, a nema te..
Dišem, a mrtva sam..
Od bola se topim, a kamen sam..
Plaćem, a suza nema..
Prašina guši me, a ja se ne borim..
Noć je, a ona ubija..
Polako, tiho, nečijno vlada mojim bićem..
razumom bez uma..
osjećajima koji nude oštricu bola,
plašt tuge, izvor suza..
Tišina je, a ja slušam zov daljine glasom tvojim..
svi putokazi nose ime tvoje..
Sama sam, sama u tom lavirintu želja..

sama sam, drhtim..