Riješio si,šta je htjela...

Da u tebi mene nema...

A prvo ti veće ona reče...

Bez mene si mrtav čovjek...

Prije na dan tražio si...

Da ginem,ginula sam kroz te dane...

Bila nekad sretna žena,

a sad sam stalni gost TAME...

Opet se noć spusta. Dodiruje me svojim hladnim kandžama, i prolazi mi kroz kozu! Drhtim kao prut dok se dijelovi moje rastrgnute koze nalaze oko mene i krv ne prestaje teci!! Moj život je bez Tebe krug načinjen od vatre koja vječito gori, a svaka moja suza je novi zar. Svi odlaze od mene i navikavam se živjeti sama, bez glasa uz lažni osmijeh, dok sebe uvjeravam da je stvaran! Prikaz lažnih iluzija čini me sretnom, bar na tren.,a onda se opet privikavam živjeti uz tišinu koja me nikad ne napuštah, već me uvijek dočeka raširenih ruku i tako padam u njen zagrljaj nijemo i šutke. Opet se povlačim u svoj kutak, u svoj svijet, u svoj...krug. Ležim i miluje me strah koji dolazi iznova , koji nikad i ne odlazi, već se javlja da me napomene da mi je on vječiti prijatelj i da me nikad neće ostaviti. Sudbina svojim zubima škripi, rezi... Dodiruje me ljudska okrutnost, Nadati ću se svaki dan onom sto je meni nedostižno i neostvarivo. Jeza mi kroz dušu prolazi. Vjetar mi lomi kosti. Oluja me odnosi daleko. Možda u svijet koji zaslužujem..

Ostavila sam te bez riječi objašnjenja jer nisam htjela biti ja ta koja je ostavljena...

I još uvijek vidim tvoje oči na kraju kako me tužno pitaju, jer ne znaju...

Sad te tražim u prošlim noćima, slušam tvoj glas negdje u mislima...

Gledam tvoje lice, milujem prazninu, suze nečujne razbijaju tišinu...

A moglo je tako lijepo da nam bude...

Da ti nisi slušao druge ljude kako ti govore da nisam za tebe...

Jesen prolazi i godina tko zna koja...

Nisam sa tobom, ali i dalje tvoja sam...

Da tražim drugog, džabe, ne mogu, jer i dalje se molim tebi, kao jedinom Bogu...

Tužna je priča ove moje tuge što sam te ostavila, zar da krivim druge...

Priznajem i sa tom ću istinom ostariti...

Nisam se znala za nas boriti...

Ono što ću ti reći neka ostane tajna između tebe i mene, dva srca prividno spojena zlatnom niti... Zašto sam čekala da se i posljednja nada ugasi da bih otišla...

Sramotno priznajem da te više ne mogu ovakvo voljeti jer me iznova guši osjećaj da te nemam, da ti zagrljajem ne mogu pokazati gdje pripadaš...

Niti ljubiti lice anđela...

Ja više snage nemam da budem blizu tebe na ovaj način jer tvoja hladnoća u mome srcu izaziva jezu...

Osjećam da polako nestajem u tvom crnom oku treptaja, ne mogu više niti govoriti...

Slomio si jednu dušu na komade...

Stoga neka ovo bude moje posljednje zbogom zadnji poklon tebi anđele bez duše ostajem vjerna molitvi da jednom shvatiš šta je prava ljubav i kako se voli do smrti...

Sjeti se..

“Sjeti Se Mene”

Kada ti gorka suza, nježno lice pokvasi i loše ti u životu krene...

Sjeti se mene i dođi da ti obrišem poljupcem suze vrele...

Da te moje ruke zagrle i utješe...

Ostani u mome zagrljaju, da te sačuvam od tuge i bola jedina ljubavi moja...

Tvoje lijepo lice želim uvijek, osmjeh da krasi i tvoje dobro srce da cvijeta od sreće i radosti...

Zgažene duše, srca lomljenog hiljadu puta, očiju sa milion isplakanih suza, usana sa toliko nejasnih riječi, bez daha, bez osmjeha iskrenog, bez pogleda toplog - tražim ga... ili čekam?! NJEGA, koji će mi donesti radost u život, NJEGA, koji će promijeniti navike, NJEGA, koji će me imati u potpunosti, u cijelosti, koji će me dobiti podatno, toplo, nježno, iskreno...
Čekam ga da dođe na vrata srca mog, da zavladah cijelim mojim bićem, da me veže lancima za svoje srce, čekam ga - tog princa iz snova, iz mašte...
Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji; nije idealan, jer ideala nema... Jednostavno, čekam ga, ma kakav da je, čekam NJEGA, s kim ću podijeliti svoj život, svoje mane, jer ih imam i ja, čekam NJEGA, s kim ću se savršeno uklopiti u mozaik života...

Htjela bih znati hoće li nas sudbina ponovno spojiti.. htjela bih znati hoće li vrijeme i udaljenost ovu ljubav izbrisati...


htjela bih ti toliko toga reći, a moram ćutati... htjela bih suze pustiti da teku, a moram ih skrivati...


Htjela bih reći da te ne volim, ali ne mogu sebi lagati... htjela bih da sam sretna, a moram patiti... htjela bih te preboljeti, a znam da neću uspeti... htjela bih one dane ponovno proživjeti, a znam da se vrijeme ne može vratiti...


Htjela bih znati šta se vrti u tvojoj glavi, a to je nemoguće saznati... htjela bih ti čuti glas i sve ti priznati... htjela bih da barem nakratko budem tvoja, a onda me možeš ostaviti... htjela bih te samo jednom poljubiti, a onda možeš nestati...

HTJELA BIH ZNATI MOGU LI SNOVI IKADA STVARNOST POSTATI...

Volim te..

Ako me voliš, ne daj da gazim stazama tuge, ne daj da me grle tuđe ruke! Jer bez tebe sam kao nebo bez zvijezda, kao nebo bez duge, zato ne daj da me tuđe usne ljube!!!
Volim da slušam vjetar i kišu, da sama lutam unaokolo kroz šumske tople tmine...

Kad oblaci nebom nalete ja sve njegove nade bih htjela i sve ciljeve da znam... Tješim se kad kao putnik u neki tuđi stan kroz prozor gledam: tiho sav svijet taj nepoznati posmatram kako živi, sretan je ili pati...

Pa, nepgledavši se, sve to odnosim u svoj dan...
Al`noću, kada zvjezde gledaju u moj dom i kad nemilosrdno sude nad mojom glavom, zebem u dnu svog bića i posmatram sa stravom tuđinu i pustoš samog srca mog...
Volim te...

LJUBAV..

Bilo je hladno,

koračali smo ulicom punom drveća.

Koračali bez i jedne riječi.

Gledala sam ispred sebe i brojala korake,

a onda sam te pogledala...

Misli su te odvukle daleko nisi bio tu kraj mene,

već daleko negdje...

Ali tada si me pogledao i rekao: Volim Te!!!

“Daljina..”

Pitam se često zašto Bog stvori dvoje,

koji se vole ali moraju da koračaju različitim putovima...

Zašto svet nije jedan, i zašto nas uvijek daljine moraju razdvajati od voljene osobe...

Zar ponekad stvarno moraš da sanjaš sreću, a ne možeš da je osjetiš...

Ponekad me srce zaboli za njim, za jedinim...

Upitam samu sebe zašto ga volim kada ne mogu da budem sa njim?!!!

Jednom ću ti doći, tiho na prstima, u san... Mučit ću te svojim nježnim riječima i plahim, blaženi, najljepšim osmjehom koji si tako obožavao...
A ti me nećeš moći dotaknuti... Ja ću visoko letjeti... lebdjeti na oblacima sreće, a ti ćeš me samo sanjati... i možda se sjetiš kako je lijepo, prekrasno bilo...
Kako smo se savršeno voljeli i kako smo vjerovali da smo stvoreni jedno za drugo... sjetit ćeš se... i dok me budeš gledao... takvu uzvišenu... ne dodirljivu... Poželjeti ćeš da nikada nisi onako okrutno prekinio našu ljubav, naše savršenstvo...
Poželjeti ćeš me kraj sebe, da ti se i dalje smijem na onaj moj, poseban način i da ti šapćem nježne reci na uho... poželjeti ćeš da sam još tvoja... i tiho ćeš jecati u tišini tamne noći...
A kad otvoriš oči, slijedit će veliko razočaranje, jer je sve bio samo san... Ti znaš da ti se neću vratiti i da ti ne mogu oprostiti... Ti znaš da me nikada vise nećeš imati...
I znaš da ti se nikada neću smješkati i šaputati... Ti znaš da se nikada nećeš moći igrati s mojom kosom i da me nikada, NIKADA više nećeš tužnu vidjeti... A ja... opet, opet ću ti doći u snove i nemilosrdno te mučiti i kidati svojim osmjehom, svojim riječima i pogledima... a ti me nećeš moći dotaknuti... i nikada više povrijediti...

Dotakla bih te kao nekad...

Da znam samo kojim putem snovima lutaš tražeći ljubav, našla bih te, dotakla bih te, kao nekada...

Da samo mogu da doletim, uzalud pružam uvela krila ovo nebo ne razumije sreću...

Dotakla bih te kao želja; znam da me želiš i da me pratiš nekim mislima kad nikoga nema da te utješim...

U tom trenu na nekom drugom kraju čežnje ja sam sama...
A dotakla bih te kao san, da smirim ti uzdah, da začaram ti usne i umirim te rukama tražeći samo da me čvrsto stegneš, da mi samo kažeš da sve prošlo je...

Dotakla bih te kao miris kad ideš poljem, kad u njemu nađeš neki mali svijet...

I onda kad sve nestane, još uvijek osjećaš miris poljskog cvijeća, još uvijek si tamo još uvijek me pratiš...

Dotakla sam te svojim riječima, ali nije to sve, ne, nije još kraj, još uvijek čekam te...

Svjetlost svjeće miluje zidove, moja sjenka je na jednim od njih,

samo oni znaju sve moje tajne što cjelog života sakrivam od svih...

Na stolu je čaša ne ispijenog pića čudna je svjetlost što prolazi kroz nju,

ja nisam pijanac što utjehu traži, već zaljubljeni pjesnik što prkosi snu...

Ne smijem večeras zatvoriti oči znam da ću opet vidjeti tvoje lice i da će mi obraz nakvasiti suza ujutro kad se probude ptice...

A zora još dugo neće svanuti, kazaljke su došle tek do ponoći, tužno me gleda mjesec iz tame jer zna da mi ni on ne može pomoći...

Onaj koga želim daleko je od mene, u njegovim očima jedini je spas, da mi je barem da ga dotaknem u ovoj tami, da mu čujem glas...

Kroz njegov prozor ulazi mjesečina i čuva ga dok mirno sanja, a sve što želim u ovom trenu to je da snove meni poklanja...

kako sam samo slijepa,sve mi je bilo pred očima,

sve sam ignorirala,za svaki postupak rješenje iskapala…

riječi tvoje urezale su se,zar smatraš da ne zaslužuješ više,

i sada nakon svega pitam se,što to u tvojim mislima značilo je…

s osmjehom sam se budila,a sada sa gorkom suzom u očima,

zar je to što sam zaslužila,zar te nimalo moja suza u srce ne dira…

želiš me bliže, a bježiš od mene,možda sam sve krivo shvatila,

ali tvojim postupcima,drugačije osjetit nisam mogla…

sve sam bila što si želio,sve sam radila što si htio,

ne znam što očekuješ od mene,trudeći umorila sam se…

koji god korak napravila,još je jedan krivi korak prema tebi,

i sada kad u zrcalo pogledam se,gledam u osobu koju ne prepoznajem…

razočarana i povrijeđena,postupcima koje objasniti ne mogu,

i svakakve riječi sada mogu prozborit,

ali volim te ne mogu prestat govorit…

..i opet voljela je,

a voljena bila nije,

sve od sebe dala,

a samo slane suze u očima dobila...

i opet voljela je,

ali to mu ništa nije značilo,hladno okrenuo se,

drugoj na ruku prsten stavio...

i opet voljela je,

bila je spremna na sve,

ali jedna rečenica sve to ubila je,

zbog jedne riječi ostavio ju je...

i opet voljela je,

bacila ponos i javila se,

odgovor nije dobila,

u neznanju ostala...

i opet voljela je,

i voljet će dok god zrak udiše,

jer to je jedini smisao,

života kojeg poznaje...

i opet voljela je...

da li postoji srodna duša,duša koja te u potpunosti razumije,

koja te upotpunjava,čini te osobom kakvom si stvorena,

koja te cijeni i poštuje...da li postoji ta osoba,

koja te osmjehom u nebesa diže,

koja te riječima utješit može,dodirom u smiraj odvesti,

a u isto vrijeme u tijelu nemir proizvest...

da li postoji to biće,koje kad u oči pogledaš,

sebe u njima vidiš,da kad vam se usne spoje,

shvatite da jedno za drugo stvoreni ste...

da li postoji ta druga polovica,koju cijeli život tražiš,

kao izgubljena duša,pored koje se osjećaš stvarnim,

koja te istinski poznaje...da li postoji srodna duša,

zbog koje cijeli tvoj život smisla ima,ili je to samo iluzija,

priča iz davnina,ili je to druga polovica nas samih,

u našim snovima gdje nema ni vremena ni prostora...

..izderana poput starog papira,

ispijena do dna, do zadnje kapi,

poput krpelja, odstranjena, uništena...

sve sam dala, cijelu dušu, um i tijelo,

ali nikad nije dovoljno,

nikad i da li će ikad biti,

da li će shvatiti,

koji oslonac je zaobišao,

zagrljaj odbio...

Naša ljubav je vječna..

ma što ljubav uistinu je,

nesebično davanje i opraštanje,

koliko puta oprostila sam,

koliko puta za istinu iznova molila,

a što sam na dlanu dobila…

koliko još snage u meni ima,

da li si vrijedan moje nježnosti,

da li se uopće isplati vagu tražiti,

jer srce želi opraštati,

a razum se tome protivi…

previše minusa skupilo se,

još koja rečenica,

i na papiru više mjesta biti neće,

za još jedan plus Boga preklinjem,

da pokaže mi vagu što ne nadzire se…

zar ljubav na matematiku spala je,

da zbrajam sve pogreške,

sve trenutke oproštaja vrijedne,

da molim Boga da mi ukaže,

na iskrene riječi i poljupce tvoje…

Sinoć je bilo divno….nekako čarobno….obožavam ona naša šaputanja….obožavam slušati tvoje riječi….volim kad mi kažeš da me voliš i da sam samo tvoja i da me ne daš nikome…..Volim tu tvoju crtu romantike koju imaš u sebi i što ju se ne bojiš pokazati….Jer, to si ti….jedna mala slatka nježna duša a istovremeno takva frajerčina…..Ne mogu vjerovati da sam dobila čovjeka iz svojih snova….Znaš ono, princ na bijelom konju….Baš si ono što sam tražila….tvoja psiha, razmišljanja, tvoja nježnost,tvoja čvrstina, tvoja volja za životom me naprosto fascinira….Tvoj izgled….mmmm…Gdje bih stala kad bih nastavila te opisivati?!....Divno si biće i zato te tako puno volim….Ne mogu vjerovati da nakon toliko vremena ova ljubav ne prestaje, ne gasi se nego naprosto ona još VIŠE raste i razvija se..