Jednom ću ti doći, tiho na prstima, u san... Mučit ću te svojim nježnim riječima i plahim, blaženi, najljepšim osmjehom koji si tako obožavao...
A ti me nećeš moći dotaknuti... Ja ću visoko letjeti... lebdjeti na oblacima sreće, a ti ćeš me samo sanjati... i možda se sjetiš kako je lijepo, prekrasno bilo...
Kako smo se savršeno voljeli i kako smo vjerovali da smo stvoreni jedno za drugo... sjetit ćeš se... i dok me budeš gledao... takvu uzvišenu... ne dodirljivu... Poželjeti ćeš da nikada nisi onako okrutno prekinio našu ljubav, naše savršenstvo...
Poželjeti ćeš me kraj sebe, da ti se i dalje smijem na onaj moj, poseban način i da ti šapćem nježne reci na uho... poželjeti ćeš da sam još tvoja... i tiho ćeš jecati u tišini tamne noći...
A kad otvoriš oči, slijedit će veliko razočaranje, jer je sve bio samo san... Ti znaš da ti se neću vratiti i da ti ne mogu oprostiti... Ti znaš da me nikada vise nećeš imati...
I znaš da ti se nikada neću smješkati i šaputati... Ti znaš da se nikada nećeš moći igrati s mojom kosom i da me nikada, NIKADA više nećeš tužnu vidjeti... A ja... opet, opet ću ti doći u snove i nemilosrdno te mučiti i kidati svojim osmjehom, svojim riječima i pogledima... a ti me nećeš moći dotaknuti... i nikada više povrijediti...