Nekad,ali samo nekad poželim da se izgubim negdje gdje me nitko neće naći...Gdje ću moći živjeti onako kako ja želim,a drugi mi neće suditi zbog mojih postupaka....Poželim da odem na to mjesto,gdje poslije mene svaki će se trag izbrisati...I nitko da me ne nađe,dok ja to ne poželim....ako poželim....Želim na to mjesto,ponekad tako jako da počnem da sanjam kako sam tamo bez brige,bez bola bez duše i srca....Da zaboravim šta je bol,patnja i tuga....Da ne pomislim na prošlost,da je skroz izbrišem iz svojih misli....Ponekad se zapitam,zašto uopće postojim koji je moj cilj,da li ga uopce vise i imam..Ako sam ga ikad i imala,izgubila sam ga negdje nesvjesno i zaboravila na njega...Ne mogu a da ne kažem,da glavni krivac sto se osjećam ovako jesam sama ja.....Neću život kriviti,on mi je samo pokazao da nemam šta tražiti na ovom svijetu...Treba da odem negdje,i da me svi zaborave...A znam,sigurna sam da će me brzo zaboraviti,neće me se nikad vise sjetiti...Tako je i bolje,večeras sam onako jako i čvrsto odlučila da prestanem da živim za prošlost...Promjenit ću se,ali ne zbog drugi nego zato sto ja to želim...Postat ću okrutna,hladna i tek sad ću dati svima razlog da me ne požele u svom društvu...Zašto da ja uvijek patim,mogu to da spriječim....Postaću bezosječajna,jer znam kad nešto odlučim tako ce da bude...Ne želim vise da ja u svakoj epizodi svog života budem ona koja je zaplakala ona koja je krivicu ponijela....A ponajviše da budem ona koju svi znaju samo tužnu....Zaboravit ću da ljubav postoji,zaboravit ću na osjećanja na bol i patnju....Postat ću hladna,kao ovaj snijeg sto večeras pada....Promjenit ću se,promjenit ću se,promjenit ću se.....Vjeruj mi da ocu.....Od sutra rađa se nova JA.....ona JA koja ne zna šta je bol tuga a ponajviše ona sto ne zna šta je LJUBAV....