Opet se noć spusta. Dodiruje me svojim hladnim kandžama, i prolazi mi kroz kozu! Drhtim kao prut dok se dijelovi moje rastrgnute koze nalaze oko mene i krv ne prestaje teci!! Moj život je bez Tebe krug načinjen od vatre koja vječito gori, a svaka moja suza je novi zar. Svi odlaze od mene i navikavam se živjeti sama, bez glasa uz lažni osmijeh, dok sebe uvjeravam da je stvaran! Prikaz lažnih iluzija čini me sretnom, bar na tren.,a onda se opet privikavam živjeti uz tišinu koja me nikad ne napuštah, već me uvijek dočeka raširenih ruku i tako padam u njen zagrljaj nijemo i šutke. Opet se povlačim u svoj kutak, u svoj svijet, u svoj...krug. Ležim i miluje me strah koji dolazi iznova , koji nikad i ne odlazi, već se javlja da me napomene da mi je on vječiti prijatelj i da me nikad neće ostaviti. Sudbina svojim zubima škripi, rezi... Dodiruje me ljudska okrutnost, Nadati ću se svaki dan onom sto je meni nedostižno i neostvarivo. Jeza mi kroz dušu prolazi. Vjetar mi lomi kosti. Oluja me odnosi daleko. Možda u svijet koji zaslužujem..