Svakim atomom sebe osjećam te.. Ti lutalice mojih sjećanja..Ti,razorni ubojico..Ti što me svaka pjesma podsjeća na tebe..Ti što mojom krvlju tečeš..Ti ne prežaljena strano moga srca.. Zašto me tako boliš? Zašto svaku svoju pjesmu tebi posvetim..Zašto svaka pora mene na tebe miriše..Zašto osjećam tvoj miris..Zašto drhtim i kad nisi tu? Potpuno je nebitno sve oko mene..potpuno su nebitni ljudi..sve mi je nebitno..A tebe nema..

Zašto me kažnjavaš?Zašto kada te još uvijek volim..onako snažno..najsnažnije..onako kako se samo jednom u životu voli..čisto i rajski..djetinjasto i stidljivo..onako kako samo ja znam..

Često te zamišljam..i nadam se da ćeš doći..na žalost posjećuje me samo u snovima..Tek da još više boli..I plačem kao napušteno dijete..i dozivam te..mislima..riječima..rukama...očima te tržim..a tebe nema...Kako je sve to čudno kad živiš u nadi..Kad sam sebe zavaravaš..tek da bi dočekala novi dan....i tako od danas do sutra..misliš gotovo je..nema te više..ali nije tako..ti si tu, i nikad nećeš otići..iz mojih usana...iz mojih grudi..sa moje kože..iz moga srca..tu ćeš biti zauvijek..

Ponekad imam želju, da poput vjetra dopirem do tebe...i dodirnem te..pomirišem..i ne stanem..

Kao lopov koji uzme ono što mu je najpotrebnije..i nestane..nestane kao utvara u noći..

I molim boga da mi te vrati...i molim boga svake večeri..prvo za tebe a onda za sebe....a ti....?

Da li ikad pomisliš na mene...da li kad za drhtiš...da li kad zaplačeš.....da li ti se otme uzdah iz grudi kada moje ime spomeneš..

TI..što me boliš svaki dan..ti što ti ni ime neću da spomenem..ti što te volim,svim svojim bićem..ti što ti glumim da mi ništa ne značiš..ti što me krajičkom oka promatraš..ti koji bježiš..ti što se boriš sa sobom..ti što me voliš a nećeš priznati..ti što ranjavaš me..ti što vrijeđaš me..ali ipak voliš..